Mislim da ne trebam nikakvu podrsku jer mi je jasno da je strah kojeg imam normalan i ne mogu nista s njime uciniti....osim mozda podijeliti to s vama.
Dakle ovako ide prica:
Moja prica s dojenjem je jako bolna i prekrasna.
Pocelo je s katastrofom. Rodila sam u Vinogradskoj i cvrsto odlucila da zelim dojiti. Medjutim, nisam ze znala niti mogla izdojiti tijekom par dana u bolnici jer nisam pojma imala kako krvnicki to treba stisnuti...sestre su bile savrsene i brinule se za mene, izdajale me, pomagale mi... budile su me jednu noc svaka 2 sata i izdajale...jednom prilikom su bile dvije na meni, svaka je stiskala jednu cicu, a znoj im je kapao...ja sam se plakala i plakala....meni je ta trauma iz bolnice nesto strasno. Koji porod?!?! Porod je pisofkejk naspram dojenja....
Cak sam trazila da ostanem jedan dan duze u bolnici jer sam se bojala kaj cu ja doma s bebom...
Onda smo dosli doma i pocelo je drugo razdoblje katastrofe. Marta je htjela non stop cicu u ustima. Dojila je po 45 minuta, spavala s cicom u ustima....meni se to sve rascopalo, bolilo me, plakala sam na svakom podoju...zvala sam RODU valjda svaki drugi dan....
Ali bila sam uporna i nisam slusala "dijete ti je gladno, daj joj flasicu..."
Frka je prosla nakon 2 mjeseca....i pocelo je razdoblje blazenstva....
Dojili smo do 2 godine i 2 mjeseca - prestali jer sam ja morala uzimati kortikosteroide za astmu, ali da nisam, ko zna koliko bismo dojili - i uzivali u svakom trenu.
I sad sam opet trudna.
Od prvog dana - dakle od prije nego sam potvrdila da sam trudna - bradavice me jako bole. Boli me kad ih diram, boli me kad se tusiram pa mi mlaz vode dodje direktno na bradavicu...mislim, sve u svemu - BOLE ME.
Uuuuuzasno me strah kak cu ja to opet!?!?!
Mislim, znam da hocu kak sam znala i prvi put.
I znam da mogu jer sam vec jednom uspjela.
Ali opet prozivjeti sav onaj uzas...to je nesto cega se bojim vise nego icega na svijetu. Oooodmah potpisujem da mi porod bude duplo duzi i bolniji, samo da mi dojenje krene normalno....
Eto, znam da mi nemrete nist reci i da ja taj strah moram sama sa sobom rijesiti.
Bit cu iskusnija i znati da trebam krvnicki stisnut u bolnici i izdajati se...bit cu hrabrija jer cu znati da ja to mogu....bit cu smirenija jer cu znati da je to normalno....ali jooooooooooooooj......kukuleleeeeeee.....












u zivotu ljepse sise niste vidli dam se kladit
), crvene, Marta nekaj odmljacka, ali nema jadna kaj i ja ostanem sama s tim kamenjem.