"Žive smo.
To je najvažnije. To jedino pamtiš.
To su najvažnije riječi nakon poroda.
One su su jače i od srama, i od osjećaja nemoći, i od osjećaja prevarenosti.
One su, kažu, glasnije od krikova boli, usamljenog zapomaganja, reskog zvuka škara koji reže tkivo, i žamora u kojem otac prvi put u životu gleda svoje dijete preko stakla.
One su tako velike da ispunjavaju prazninu i prekrivaju krivicu.
To su one koje se govore prijateljici koja čeka porod kad nas pita kakav je porod zapravo.
One s kojima se tješimo nakon poroda.
To je najvažnije. To jedino pamtiš.
Evo, tu su, pa ako vam je to jedino važno, nemojte čitati dalje.
Bit će vam naporno.
Jer meni su važne i druge stvari. "
u kontekstu ajkuline zle konstatacije, moram započet po svome
spominjala sam već jednu rečenicu iz jednog filma (sad će emsa), ovog:
http://www.youtube.com/watch?v=4DgLf8hHMgo
(to je trailer samo)
The woman, as long as she live, will remember, the way she felt (the way she was made to feel) at the moment she gave birth..
Nothing compares to the privilege of giving life and the responsibility of doing it...
Prvo i osnovno, za razliku od kimine konstatacije, ja sam ziheraš, jarac, kukavica i uvijek bi išla rodit u bolnicu. BIla sam bolesna i nemam povjerenja u svoje tijelo. Točka.
Ali itekako, iako imam zdravo PREDIVNo dijete, imam PTSP od prvoga poroda. Od nekontrole situacije, od nalijeganja na trbuh, od nelijepih riječi, od nedozvoljavanja kretanja, od dripa, od rezanja, od odvajanja bez potrebe,....od SVEGA. Osim od činjenice da je na kraju stiglo moje dijete-živo i zdravo,...
čitam statistike, pa većina vas/nas je bez razloga imala drip, epizotomiju, lijekove?
Da ne pretjerujem s piskaranjem:
Jel vam činjenica da ste rodile živo i zdravo dijete DOVOLJNA (jer ima situacija kad se to ne dogodi
) ili mislite da to zbilja nije moralo bit tako?



Sad dok ne osjetim onaj pritisak dolje- ne idem. 









