ma znas, sve te vase skole i sva znanja, nista to nije vrijedno kao njegov trud i zelja da bude kao vi. vama je bilo normalno da ste odlikasi, a on se zato borio. zato danas to zna cijeniti, a vi to mozete nauciti jedino uz vasu djecu ako imate srece da i imate djecu kao tvoja marta.
Nazdravljam ženi!
E, ovo me podsjetilo na našu proslavu (završetka srednje...)...sjedi raska kraj mene - inače vrlo jedna prekrasna osoba - vrlo nam je bila ko mama - al onak pravedna - bez uplitanja kad nije trebalo, s upletanjem kad je , s osmijehom za svaku malu stvar....
Ali u smislu uspjeha stvari su već konzervativnije....
Pa veli mi ona u jednom tenutku - 'Evo, gledam vas, svi ste USPJELI u životu!'...A pitam ja nju 'A kaj je to USPJEH?'
Žena se malo zbunila, al veli 'Pa ono - svi ste završili fakultete, svi ste na dobrim radnim pozicijama, neki i na malo jačim...'
Velim ja - 'Ja to ne smatram uspjehom....jer svaka mala životna situacija može biti uspjeh ili neuspjeh....tu smo svi došli sa maskama - lijepo uobličeni za tu prigodu...!'
Tak da je ta vanjština samo IMAGE!
Ispod maske kriju se oni stari ljudi - neki s kojima možeš uspostaviti konekciju bez formalnosti...
...al to je u svim stuacijama životnim...i sa svim ranijim i kasnijim ljudima koji dolaze i odlaze u život...naš...
Nekad si doista želim da kao obitelj imamo sposobnost kreacije 'boljeg' imagea nego nam je...jer život nas je nagonio da funkcioniramo po principu 'iz dana u dan'...bez planova....jer kad kreneš planirat - već sutra ti se može promijenit...tak da potrebe za imageom NEMA...samo gola relanost...i mi zaglavljeni u nju...






sjećam se toga, ma samo da smo bili bliže, mi bi napunili klupu, trebala bi nam i druga da svi stanemo.
. Ma baš me briga, ja sam uživala gledati kako im je omogućen normalan život, kako mogu ući u baš svaki dućan, u kafić, kako se normalno snalaze u šopingu ( u robnim kućama su svi štenderi postavljeni tako da se između njih može proći tako da osoba u kolicima ne mora ići samo po sredini dućana), a vidjela sam i puno downića po vani, kupuju ljudi, sjede u kafićima, stvarno kao da si na nekom drugom planetu. I nikakvih začuđenih pogleda (osim mojih, i širokog osmjeha na usnama). Znam da sad zvučim kao da sam bila u inspekciji ali puno više primjećujem sada kad se susrećem s takvim nebuloznim problemima doma. Živim u nadi da će se kod nas sve to promijeniti s vremenom.
Ponekad pošizim i kažem da nije beba nego ima cp i ne može hodati, onda ljudima uglavnom bude neugodno, ali većinom šutim, nasmiješim se i odem dalje. Ima dana kad me te stvari više pogađaju. Zapravo znam da većinom ti komentari nisu zlonamjerni, ljudi jednostavno ne razmišljaju i bubnu.
, stvarno su ljudi smješni. 
i koliko te to stvarno iznenadilo,nakon nase svakodnevice,ali i ja bi tako reagirala..



