Ja sam i u skolu posla a bila popisanac, ma negdje do 9-10 godine mislim.
A posto sam odrasla na selu problem jedne obitelji je bio problem citavog susjedstva, strine, stricevi, tetke, kumovi, bake, svi su imali lijek i savjet, najcesce je to zavrsavalo mojim suzama jer mi je sve to bilo odvratno i bilo me je sram. Pazilo se sta i koliko i kada jedem i pijem, davali su mi cesto nekakve odvratne kucne kure, budili me po noci, govorili da mi stave najlon na krevet da ne prokvasi, neka mi nabave pelene i tako dalje.
Sjecam se jednog slucaja kad sam spavala kod tetke. Probudila me je po noci da idem na wc, ja sam rekla da mi se ne ide. Zapravo me bilo sram pred njom ici, i kad je ugasila svjetlo i legla (spavala sam s njom) ja sam se upisala. I ja sam kao i neciji djecak ovdje glumila da me to ne dira, a zapravo me je bilo tako sram da sam htjela u zemlju propasti.
I onda je moja mama rekla stop! Ja sam je rodila, ja za njom perem i susim, i necu vise ni rijeci ni od koga da cujem.
Objasnila mi je da se trebam paziti i topliti, da iako navecer mrzim imati carape da bi bilo dobro da imam bar slape ili nekakve papuce, da ne pijem previse pred spavanje i da ako mi se desi nesreca da je slobodno probudim.
Svaku vece mi je rekla da se ne brinem i da cemo se zajedno izvuci iz toga, i svako jutro sam je gledala kako ponovo pere plahte i deke i odjecu i vjesa po kuci to susiti. I dok je to radila i crncila zbog mene je uvijek bila vedra i okretala brigu na veselje i govorila mi da ne brinem. Sada znam da je to bila gluma preda mnom jer mi nije htjela jos vise otezati savjest.
U svakom slucaju, kad je mene moja mama ostavila na miru i zabranila svima da mi bilo sta kazu ili pokusaju, ja sam se prestala mokriti sama od sebe. Ne momentalno ali ne dugo iza ovoga.
Nisu mi pomogli ni doktori ni seoske babe ni sve odvratno sto su me tjerali jesti i piti (sjecam se dobro kad su me natjerali da jedem svinjsku... usnu, njusku, ne znam pravo ime, e, koji su mozgovi samo smislili da to moze imati veze s mokrenjem??) ali mi je spas bio u maminoj bezgranicnoj ljubavi i toleranciji. Nista mi nije branila, nista me nije tjerala da radim, nikad me nije budila. Ne znam kako i zasto sam stala ali mislim da mi je mama na taj nacin rasteretila psihu i to je valjda bilo dovoljno u mom slucaju.
I sta je pisac ovim htio reci?
Pretpostavljam da i medu vasom djecom ima slicnih meni. Sram i odgovornost koju sam osjecala su bili jaci od mene, iako sam glumila da mi je svejedno. Mi popisanci ne radimo to namjerno i mrzimo kad se o tome prica pred nama. I nikako ne volimo poredenja, vidi nekog tamo lijevog, on je sa toliko i toliko godina prestao piskiti po noci. Uf nista gore!
Sad kad sam sve ovo ponovo napisala i prozivila moram nazvati mamu i popricati s njom ponekad zaboravim kroz sta je sve prosla zbog mene. Skoro pa joj se prasta sto mi sada soli pamet...
