S najstarijim sinom sam se uzasavala cuvalica, ono bas uzasavala. Imala sam samo crne horrore na tu temu u glavi. Interesantno kako bas u takvim situacijama cujes bas na tu temu koma price .... upisala sam ga u jaslice, bez razmisljanja, nisam ni pokusala naci tetu cuvalicu. Mali u jaslicama nije jeo, nije spavao, nije pio ... tete su rekle da takav slucaj teskog privikavanja jos nisu imale, ja sam svaki dan odlazila s posla vec u dva jer me pekla savjest da je dijete zadnji put jelo u 7 ujutro i da je prakticki nataste. ali i dalje mi nije padalo na pamet izvuci ga, cuvalica uopce nije dolazila u obzir. Cak su mi na upisu u jaslice rekli da se vidi da sam jako protiv privatnog cuvanja
onda su zaredale uobicajene vrticke bolestine, radila sam dva tjedna pa dva tjedna bila doma na bolovanju (nije mi uopce tesko padalo, nisam o tome razmisljala kako nesto gubim, bilo mi je najvaznije da sam s njim).
u paraleli moja mama lijecnica je vrsila strasan pritisak na MM i mene da ga izvucemo iz vrtica, to je bilo nevidjeno. konstantno nam (konkretno meni) je predbacivala da mu tamo nije mjesto, da je stalno bolestan, da trebamo naci nekoga .... na kraju mi je ona nasla cuvalicu

i kad je mali na koncu zavrsio zbog rote u zaraznoj, nekako smo MM i ja odlucili izvuci ga iz jaslica.
Kad sam jednom prelomila u sebi da su cuvalice normalna ljudska bica (cast izuzecima), ostalo je sve bilo lakse. Niku sam ovoj teti pocela ostavljati jos kao bebu. Pocela sam vise vjerojvati svojem unutarenem glasu, onom koji kaze da dobro procjenjujem neku osobu (iako se ljudi mijenjaju, i tu treba biti konstantno na oprezu).
Za kraj, mogu ti samo reci da te u potpunosti razumijem

i pozeljeti ti svu srecu pri odlucivanju
