Drage mame,
Danas sam se sjetila kako svoju bolest nikad nisam pretraživala na forumima. Tako sam naišla na ovaj forum i morala sam se prijaviti iako nisam majka da vas utješim svojom pričom. Iako je zadnji post bio prije godinu dana, nadam se da će ovo ipak nekome koristiti.
Oboljela sam od nefrotskog sindroma s nepune dvije godine. Svaka vaša priča podsjetila me na moje djetinjstvo i muke mojih roditelja. Do svoje predškolskog razdoblja bila sam hospitalizirana 1-2 godišnje na šalati. Poslije toga su me roditelji radi škole prebacili u Osijek na pedijatriju. Terapija su bili slavni kortikosteroidi - Decortin. U Osijeku sam imala pozitivno iskustvo jer sam dobila genijalnu doktoricu koja mi je dopustala uvođenje terapije bez ostanka u bolnici na promatranju. Do 13. godine sam konstantno svake godine bila na terapiji s odmorom od 2-3 mjeseca. Isto sam tako odbrojavala tjedne i navijala za smanjenje doze. Od svoje 2. godine prestala sam se cijepit po savjetu liječnika (iako mi nitko nikad nije želio napisati pismenu potvrdu o ne cijepljenju pa sam se uvijek morala boriti sa školskim liječnicima).
Glavni alat su bile trakice za urin koje sam koristila za provjeru jednom tjedno i nadala se svaki put da neće pozeleniti ono polje s proteinima.
Moja mama je kasnije pokušala s malo alternativnijim načinima liječenja. Tako sam s 13. pila nekakav sirup kojem je glavi sastojak aloa vera koji mi je mama sama spravljala. Isto tako sam pila kapsule aloa vera i maticne mlijeci, u biti, sve što mi može ojačati imunitet.
Od 13. sam vjerojatno uz pomoć svih tih pripravaka bila bez lijekova do 15. Svoju bolest sam do tada povezivala samo sa nuspojavama lijeka (debljanje središnjeg dijela tijela, luna face, pretjerana dlakavost i sl.).S 15 sam završila u bolnici i sumnjalo se na zatajenje te sam naručena na biopsiju. Bila sam dva tijedna bez terapije i onda sam prvi put sama vidjela kako nefrotski sindrom djeluje. Toliko sam otekla po cijelom tijelu da nisam mogla hodati jer mi se mišići nisu imali prostora napeti. Bubrezi na kraju nisu zatajili i ja sam tada popila zadnju terapiju Decortina. Priča na ima sretan kraj, barem za sada. Liječnici su govorili da bi pubertet mogao učiniti svoje i u mom slučaju se priča tako i razvila. Već sam 7 godina bez lijekova i nadam se da će tako i ostati.
Nadam se da je moja priča malo koristila i utješila, ispričana od strane oboljelog. Ono što mogu reći s roditeljske strane je da su oni uvijek pokušavali da živim što normalnijim životom tako da sam jela gotovo sve (osim grickalica, ali i to ponekad

) samo što je čitava obitelj prešla na malo slabile soljenu hranu. Primjetili su da oboljevam i zbog stresnih situacija, tako da sam provela najnormalnije djetinjstvo, radila sve sto i druga djeca samo uz Decortin.
Želim vam svu sreću!!!! Nadam se da sam barem malo pomogla....