Evo me. I znate što? Neman baš nešto posebno dobro za prijavit...

Meni dojenje ne ide pa ne ide.
Krenit ću od početka...
Znači, rodila sam, dobila bebu na par minuta i kad su mi je za još par min donili, prištekala sam je na cicu. Onda su mi je uzeli jer je bilo jako nezgodno na onom krevetu sa kolima kojim te voze do sobe držat bebu jer je uzak. A kako sam rodila u 1.25 noću, bebu sam sutra dobila tek oko podne.

Dojila sam je odma i kad god bi se oglasila. Tu prvu noć na cici je bila 8 sati. Da 8! Od 20h do 4. Onda su mi dali malo bočice jer se nije nikao moga umirit. Sutradan sam opet samo dojila i dojila. On je spava i cica. Al je pada na težini. Sa 3470 doša je na 3150. Onda su me pitali dajem li mu cicu, kako, šta, pa sam ispričala svoja dosadašnja iskustva i strahove. Napravili su test podoja (dva puta), prvi je nakon cc po ure (po 15ak min svaka cica) pokaza 5gr!

Drugi je nakon pola ure svaka cica, znači nakon ure vrimena pokaza 10gr.

rEkli su da ne valja, da moram dodavat. Nisam ih baš poslušala, pa sam tek 2, 3 pita posegnula za bočicom i taj dan smo ostali na 3150. I išli kući uz napomenu da morm dodavati (dvi pedijatrice su rekle). Moram reć i to da su pelene u rodilištu bile suhe (sami smo ih mjenjali, a ja sam doktorirala na suhim pelenama

).
Kući je mali sve više spava, sve manje cica. Nije više zna niti uvatit cicu, nisam čula da guta, sav je bija uspavan. Idealna beba reklo bi se. A ja sam mislim da je bija slab, mal i gladan, pa je zato toliko spava. Pelene opet suhe... Onda sam počela dodavat 40ak ml po obroku, na 3- 4 sata, noću i duže. Mali je živnija, počea cicat (uvik prije boce, u početku sam davala obje cice, a poslin na savjet edukatorice za dojenje, jednu unutra ure i po, kad god zatraži), baš lipo vuć, kad mu nije dosta, kad počne cvilit na cici, puštat je i opet halapljivo i nervozno vraćat nazad, znam da je vrime za bocu. I nakon boce opet ide na cicu. Budim ga radi cice kad prođe 2, 3 ure da nije papa.
Patronažna ga je 8. dan mirila i ima je 3550gr, šta bi značilo da je ne samo vratija porođajnu težinu nego je i poveća. I napala me da ga šopam, da imam mlika očigledno (da imam ga, naravno, al ne dovoljno...), konstatirala je onda začuđeno da su mi cice meke, da mliko ne curi... ma sve ja to znam, al isto kako ne odustajem od dojenja, realno znam (ili je to moj strah) da mu ova količina adaptiranog triba. Da se razumimo, popija bi on i više, al ja ne dam. Kažu mi da napravim više pa koliko popije, a-a, kod mene ne ide tako. Ima je dana kad je nakon 2 sata urlika i tražija mliko, tih dana smo visili na cici, vjerojatno povećali malo količinu mlika i opet mi bocu jede svake 3, 4 ure.
Edukatorica sa kojom se čujem kaže da je stanje ok, al da bi mogla polako ukidat 5 po 5 ml po obroku. Volila bi to više od svega, da oavj put samo dojim. ALI! Ovo me sram i promislit a kamo li napisat, ja nemam vrimena za to.

I ovoliko dojenja mi je trenutno previše vrimena, al ga uspijem ugrabit. Više od toga ne mogu krast ostaloj dici koja su još premala i koja me traže po cili dan. Stariji je počea sa nekim ljubomornim ispadima, a mala neće da zaspe bez mene i jauče noću mama, mama.
Danas mali ima 15 dana. Živo me zanima koliko je još dobija. Jer kad bi znala da dobija dovoljno (ili previše) srezala bi ja adaptirano po cijenu urlikanja. A ovako, da ga držim gladnim, ne mogu. Srce mi puca kad se sitim Mišice koja 25. dan života nije vratila porođajnu... ja to opet ne mogu proć, neman snage.