Evo, ja imam pozitivno iskustvo.
Moja curica (elementi autizma) je u posebnom programu, ali već treću godinu dvaput tjedno ide i u redovnu školu (O.Š.Mato Lovrak). Doduše radi se o 2 predmeta za koje je ona jako nadarena (glazbeni i likovni), pa joj nije problem prilagoditi se. No, bilo je u samom početku malo straha da će se ekscentrično ponašati.
Ipak, naučila je mirno sjediti na satu, slušati upute učiteljice, prilagodila se djeci i ona njoj.. Jedanput je prva u razredu zapamtila novu pjesmicu i pjevala uz matricu (dobila aplauz i čestitke djece) Jako se veseli odlascima u tu školu i izvrsno je primljena, a i djeca su je krasno prihvatila. Jedanput smo na placu sreli neku nepoznatu djevojčicu koja je veselo pozdravila našu A, a ona joj se nasmiješila. Bili smo zbunjeni dok curicina mama nije upitala kćer odkuda ju zna. Pa je mala rekla da ide s njima povremeno u školu.
Tamo ide sa svojom tetom - defektologinjom, koja veli da je učiteljica sve već na 1. satu objasnila. Sve to polazi od ravnateljice te škole koja je jako otvorena prema integraciji.
Ove godine su najavili i nekakvo "pojačanje" satnice mojoj curici, a žele uključiti i još pokoje dijete u taj projekt.
Naravno, moje dijete još uvijek nije za potpunu integraciju..ne mogu zamisliti šta bi ona radila npr. na matematici.
Izgovara sve riječi a počela je pomalo i čitati i pisati...pa bi joj to išlo lakše...ali stalni problem nastaje u komunikaciji.
Autizam je jako širokog spektra, i doista je vrlo individualno ko jest ko nije za integraciju. Tako da se ne mogu složiti sa stavom da to generalno nije dobro i da to forsiraju roditelji.
Dječak koji je jedini (uz moju A.) išao u tu školu je iznimno napredno, inteligentno dijete i u mnogim područjima genijalan. Dobro govori, odgovara na pitanja, zna pisati i čitati, računati...sve sve...no, iz integracije je sljedeće godine ipak isključen jer se dvaput dogodio eksces (gurnuo je neku djevojčicu). Ipak, mislim da je isključen odlukom roditelja.
Jer činjenica je...i među "zdravom" djecom ima agresije, ali za takve se uvijek ima više strpljenja. Tako da se ja ne slažem što se ovog dječaka odmah izoliralo.
U školu u koju ide moj sin (a i u vrtiću prije toga) ide i slijepa djevojčica. Nikad nije bilo problema, sve im je objašnjeno.
Sjećam se da kad su bili 1. razred, da se moj sin javio da će za vrijeme tjelesnog, dio sata zabavljati tu djevojčicu, i razgovarati s njom. Kasnije su neka djeca zadužena i da je prate doma, i nekako su to shvatili normalno...i bili sretni da mogu pomoći.
U 2. razredu, ta djevojčica je mom sinu napisala pravo ljubavno pismo

I on je tad bio sretan što se baš u njega zaljubila
