Stariji je nazalost "izgubljen slucaj", tj. on bi mogao
i zeljeo provesti svo budno vrijeme pred ekranom, naizmjence
tv, ps, komp. Borimo se, dogovaramo, kaznjavamo.
Meni najstrasnije u cijeloj prici je sto on nema potrebu izaci
van, druziti se sa ekipom, eventualno je s frikovima slicnim njemu.
Kada prepricavamo mi stariji nase dogodovstine iz djetinjstva, vidim
u njegovom pogledu pitanje "kaj ste vi bili normalni?" ili tipa totalno
neshvacanje cinjenice da 2 ljetna mjeseca provedena npr. na selu
kod bake, s domacom ekipom su bila luda i nezaboravna, da nam nikada
nije bilo dosta igre po travi, potoku, sumi..., domet je bila lopta od kupovnih
rekvizita.
Drustvene igre s nama igra pod prijetnjom

kazne.
Uglavnom s njim 100 cuda po tom pitanju, da ne ispadne da sam prepustila
situaciju inerciji, o da, zna on imati zabrane, odradi on to bez puno njurganja,
ali nece ga to pokrenuti, u stanju je satima lezati na podu i lupkati nogom o ormar.
Mozda se spasimo kad se zateleba i pocne mu mozak raditi na drugoj frekvenciji
Mlađi je druga prica, njemu nikada dosta druzenja, landranja, dogovora di ce se i s kim ici, kod koga....
Voli on pogledati crtic, sjest pred komp i igrati igrice, ali ekipa je uvijek na prvom mjestu i nema
igrice koja bi ga zadrzala doma kada cuje glasove iz parka.
Totalno razliciti karakteri, interesi, naravi.
(Stariji je oduvijek individualac, samotnjak, tako da nije to doslo godinama i odrastanjem)
sve u svemu doma nam dosadno nije, jednog tjeram van, drugog navlacim u kucu
