i moji svi odreda su strasno tvrdoglavi, dominantni. U kuci nam je svaki dan druga bitka.
Mnoge "redoslijede" u obavljanju razlicitih svakodnevnih stvarcica dopustala sam najnormalnije. U pocetku me nerviralo beskonacno, a onda sam shvatila da to njemu (ili njoj, meni se ponavljalo vise puta

) donosi sigurnost i osjecaj da vlada situacijom.
Naravno, iako sam u pocetku bila suprotnog misljenja, nijedna od tih stvari nije bila opasna. I nije zapravo postojao pravi razlog zasto ne bismo obavljali stvari redoslijedom koji su oni zamislili.
Na koncu, bilo mi je i lakse potaknuti ih da naprave kak zele (ja sam tih par minuta nasla za sebe nesto drugo), uz mir u kuci i bez svadje.
Cini mi se da su se kroz to prilicno osamostalili.
Al pitajte me za godinu-dvije ponovo

Nisam bas, kao i obicno nis rekla sto sam htjela.
Htjela sam reci da je rijesenje u procijeni sto ti mozes izdrzati, sto te manje kosta i koji krajnji rezultat zelis.
Npr, ako je moj zelio navuci rukavice, i ja mu pomazem, i naravno kiksnem u nekom redoslijedu, meni skrivenom i tajnom a on pocne histerizirati - bilo mi je lakse da mi navigira (ako ne zeli ili ne moze sam) i jasno govori kako zeli da mu pomognem, nego da se inatim (jer sam i ja jako tvrdoglava) da pusti sad jer ih je vec obukao, kao da je to vazno i slicno.
Mene je u djetinjstvu strasno nerviralo npr. sto je mama, iz ne znam kojeg razloga fitiljila da se mete na tocno odredjen nacin, koji naravno nije bio moj, i bio mi je dosadan. Dok je tata razumio moju viziju i bodrio me da je vazno da je dobro pometeno.