Meni samo aerobik preostaje

Sada je: 10 ruj 2026, 14:41.
Moderator/ica: nadicab
Meni samo aerobik preostaje


bijah na zumba instructor training..jos sutra i gotovs 

I nesto mi se taaako skupilo, da sam zamalo pocela plakati na sred trznog centra. Nekako mi je bilo toliko tesko gledati kako tate svoje klince nosaju, gnjave, igraju se sa njima, maze ih...Moja cura to nikad nece osjetiti, i tako mi je to uzasno bilo. Kao da sam tek u tom trenutku shvatila za kako bitnu osobu u zivotu je uskracena. Nju stvarno svo obozavaju, ja je svuda vodim i svima pricam o njoj, ali, tata je tata i nikad joj niko to nece moci zamjeniti. I to mi je ponovo vratilo misli na neke situacije i stvari koje se trudim da potisnem i idem dalje. Onda sam dosla kuci, zavukla se u sobu i nisam mogla vise izdrzati, izasla sam sama napolje i plakala kao malo dijete. Sve mi se skupilo. I razmisljanje o hiljadu problema, i tonu obaveza, sama cinjenica da je stanje takvo kakvo je i da mozda nikad i nece biti drugacije...ma uzasan osjecaj. Mislila sam da mi treba da se dobro naspavam, jer nisam neka cmizdravica, ali sam i danas cijeli dan u nekom svom svijetu. Sjedim na predavanjima, i samo razmisljam sta ako se meni nesto nekad desi, a ona nema nikoga. Moji roditelji su sad tu, ali, nece ni oni zivjeti vjecno. Nema ni brata ili sestru da joj bar nekad u zivotu pruze njeznost i ljubav, onu paznju koju samo najblizi mogu da daju. I slusam kao, a stalno imam u glavi taj strah da ce ona ostati sama ako mene ne bude. I premotavam hiljadu zamisljenih situacija, i samo mi jos gore bude. Kad sam dosla kuci, cijeli sam je dan mazila, i nisam je ispustala iz ruku. Kao da na neki nacin pokusavam da joj nesto nadoknadim. Imam osjecaj da je uskracena za veliki i bitan faktor njenog razvoja, ma fuj, fuj fuj osjecaj. Zvale me moje cure da odemo na picence sinoc, a ja i kad me zovu da negdje idemo, i kad me mama tjera da malo izadjem imam grizu savjesti. Mota mi se po glavi da je otac napustio i da sad ja to moram da nadomjestim i budem sto vise prisutna. I onda gubim sebe. Jedino sto je ostavljam, to je vikendom kad su predavanja, i to jer znam da jedino svojim radom i obrazovanjem cu imati mogucnosti da joj jednog dana obezbjedim i pruzim vise, da cu vise i da naucim, i da znam, i da imam, i da ce tako bar neki problemi biti manji. Kad odem na kafu, stalno mislim da joj mozda falim, pa, kako ce ona bez mene, i trista nekih stvari...
A gospodina tatu cu ja srediti,samo da ga sretnem negdje.... i da, naci cete vas dvije osobu koja vas stvarno zasluzuje i voli.... u to sam sigurna 



puno je toga pred tobom, pred vama...i ne znaš što će ti život donjeti..možda kao što Plava kaže - neku divnu osobu koja će ti biti podrška
nikad ne znaš....




Ali, sad idem, u osam pocinje, kuckam malo i bjezim
Juce cijeli dan kuci, pa sam navece bila na rubu zivaca, sve mi se nekako skupilo i glava mi se raspadala, jos slusala Balasevica, i dokrajcila se


uživam i u svom kreativnom neredu (koji moj mm baš i ne voli) uživam u situaciji da mogu ovdje tipkati a iza leđa mi je brdo suđa još od ručka
Vraća se sutra uveče - do tad ću pospremiti
i poželjeti da se vrati
trenutno mi ništa ne nedostaje....
Idem tri puta sedmicno, dva puta klasicni aerobik, a jednom mix, malo step, malo zumba...Upala misica da ne mogu hodati, kad trebam curku uzeti iz krevetica, ukocim se sva, i jadna ne mogu mrdnuti
Ali, vec malo popusta, a ja ne odustajem
Idem sa drugaricom s poslica, super nam je, tracamo do tamo i nazad, taman se malo ispricam sa njom, onda tamo istresem negativnu energiju, pa dodjem kuci super raspolozena, do tad curka vec spava uveliko, ja se samo istusiram i zaspim kao beba. Inace mi je to bio problem, jer nikako nism mogla spavati, uvijek podjem da razmisljam o hiljadu problema i zaspim u 3 ujutru
Sutra mi je godisnjica ''braka'', pa me malo uhvatilo
Ali, procice, mora proci nekad...
ok,nije situacija kao tebi ali gledaj to s ove strane....i ja sam prozivljavala sto i ti sad..a sad idem s muzekom na vecericu


a ja sam u subotu vila u WG, i vidjela da tamo ima podij za ZUMB-u. Odmah sam se sjetila tebe 




mislim da za dijete koje nikad nije bilo na brodu a zna sto je to ne moze reci da nije dobro informiran..niti ga je vidio niti bio na njemu..a to mogu reci i za avion i za sto stvari o kojima zna i to samo zato sto ga svugdje vodim i sve mu objasnjavam..mislim da toliko ne znaju ni djeca koja vide..
i




Smatram da te male duše koje nisu predisponirane biti zdrave, daju svojim roditeljima velik zadatak. Roditelji nikada, ali nikada ne bi upoznali sebe ni svoj međusobni odnos da im u životu ne dođe takvo dijete. Bilo bi izuzetno grubo reći da je to dar, ali to je definitivno velik izazov, s kojim roditelji, ako se znaju nositi, i to nadrastu, izrastaju u dobre ljude i dobre roditelje. To je ujedno i moja poruka roditeljima koji imaju sličnu djecu, a i onim ljudima koji to gledaju sa strane. Da je teško, teško je. Traži puno odricanja, ima puno tuge i boli u svakodnevnom životu, međutim sve je to ljudski izdržljivo i ima svoga smisla. Ništa što se događa, nije bez razloga. Nema slučajnosti. Stvari se postavljaju pred ljude da bi se pomoću njih išlo cilju, a to je da budemo što je moguće bolji ljudi.






kud to sve ide? 

Natrag na Djeca s teškoćama u razvoju
Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju.