penjalice...jeli i vas strah?

[penny]

naime,ja se uzasavam vidjeti svog 2i polgodisnjaka(skoro) na onim penjalicama u parku!!!
gledam po parku druge roditelje i vidim da ni ne gledaju svoju vecu djecu
a ja ko priljepak svom maleckome visim nad vratom i pazim na svaki korak,jer je jos uvijek nespretan koliko to prilici njegovoj dobi
donedavno je imao malo probleme sa ravnotezom,cak smo 2 puta sivali celo na istom mjestu i par puta na istom mjestu imali modricu,al nadoknadio je on to i sad je spretan skoro ko prosjecni trogodisnjak
al svejedno mislim da nije dorasto penjalicama
i onom sipkama kojima se penje do tobogana
super on to izvede al zna se nogica oskliznut,jer na cipelicama bude pjeska
i zato se uzasavam...
dese se takve sitnice...i ne mislim da ce me taj strah proci i kad bude veci
vidim da ni veca djeca koliko su god spretna,ne paze...ni na sebe ni na druge...a nemoze im se uskratit taj uzitak jer je toliko bitan za fizicki razvoj

kako vi? koliko ste pazile na njih male...kad su se poceli vjesat po tome? a koliko pazite na velike?

[zauvijekmama]

moj R. vec od ljeta(znaci od nekih 18 mj) ide na tobogan i na te "penjalice"
u pocetku sam stajala nad njim u svakom trenu, a sada je vec jako spretan pa sam se i ja malo opustila
jos uvijek ga gledam, ali ne vise s istim strahom

[Kris2]

Mi smo na svoje dugo pazili (baš ono - stajali iza njih), svejedno je curka dva puta pala jednom na zubiće - na drvenim tim letvicama, a drugi put na lice na onoj maloj klackalici ... (narvno da ju je MM čuvao ... ). Tad su već bili cca 4 godine. Moje još uvijek treba nadgledati - svašta im padne na pamet (a imaju 8 godina). Možda je bolja ovima što ih puste, pa kako bude - ja to nisam mogla ...

[Stefanova_mama]

Ohrabrices se vremenom kako on bude sticao spretnost i hrabrost, kad se budes uverila da on to moze.

[SanjaMK]

Sa teom sam se jako brzo ohrabrila i pustila ga. Videla sam da moze i videla sam da je kao tip jako pretpazljiv i da se on sam nece uopce ni spustiti ako ne moze. Dok Jana ne razmislja, uopce. Zato moram biti pored nje. Bar zasada.

[IvaV]

ljubica (3.5 g) nikad nije bila sklona takvi avanturama, ziherasica je po prirodi i sve penjalice je polako savladavala uz nasu pomoc. nisam se nikd bojala da joj se nesto dogodi, bas zato sto je sama toliko oprezna.
al sinko taj ide i ne gleda i mislim da ce sa njim biti puno teze. napredniji je od nje motoricki, k tome jos neustrasiv. divna kombinacija

[Krumpirić]

velikog gledam, ako krene di ja smatram da nije pametno, zaustavim ga, on ja stvarno sklon egzibicijama (tipa preko glatke šipke pokušava napravit kolut u maniri gimnastičara http://www.youtube.com/watch?v=dXoy60rV0nI, al ne diram ga nit "pratim"
malu čuvam, držim joj ruku iza guze dok se penje i tako

eh, da, strah će te proći. TO je tako, samo se dogodi, ni ne znaš kako ni kada, da pustiš dijete da samo radi svašta, pa na kraju i da samo ide vani i igra se.

[she]

Svašta im pada na pamet iako nisu baš toliko nesutrašivi - pre ne razmišljaju o mogućim posledicama. Tako da će obojici npr pasti na pamet da strče sa najvišeg tobogana u gradu jer im je, eto, mrsko skizati se . I svašta još u tom smislu

[rusulica]

moja ima skoro 4 g i još uvijek ko priljepak trčim za njom i strah me. a što ću kad je smotana i nepažljiva... definitivno nije na roditelje

[ZacKa]

Moj sin je stvarno bio tako spretan i pažljiv da se nisam bojala penjalica,

ALI pored curke (2,5g.) sam stajala kad se spuštala, međutim tak

je opala dolje sva sreća na pijesak, drito na glavu da mi je došlo zlo.

Previsoko je bila i nisam je mogla držati za ruku, iako se prije toga spuštala više puta.

Jednostavno joj je zapela nogica i odeee.

Nisam ju više puštala samu bez ruke.

[Arkana10]

moram reci da sam i sama penjalica i to do danas
i ovaj moji uzeo taj gen od mene. i penje se na sve i svasta. mojamama koja ga cuva ode po njega i kaze mu pazi i ssst sa prstom, a on nju imitira i smije se i opet se penje (18mj. ima)
kad smo sami ja samo stojim i gledam. ne govorim. ne uhodam. samo pazim iz daljine.

[Hajdi]

Djeca su različita. Cure su bile više bojažljive, al zato je J neustrašiv i spretan. Dok su mali sam uz njih a onda postupno smanjujem nadzor kako vidim da postaju spretniji i da poznaju spravu.

[snowwhite]

moj je isto dosta spretan ali ja sam uvijek tu negdje u blizini. nije da sjedim na klupici i pustim njega skroz samoga.
iako je nekad neke nezgode nemoguće spriječiti. baš je on nedavno tako pao da je imao kvrgu/rog na glavi ko u crtićima. naravno da je mm bio s njim ali ni ja to ne bi mogla spriječiti. jednostavno je unutar same penjalice zapeo nogicom i glavom u drugu štangu. ja kad sam ga vidla s tim rogom na glavi

[teutonija]

Ni ja ne volim penjalice ali ih pušam da se penju iako me strah.

Dok su bile manje sam strepila uz njih sad stojim u blizini il sjedim ,i promatram ih ,pratim ,al im ne dišem za vratom.

[penny]

znaci ipak ima nesto nade da cu mu se otkacit s vrata...za koju godinu

[mali_princ]

Mislim da sam ja sjela na klupu prvi put tek sa neke 3 god., njegove naravno!
Do tad smo trčali po parkiću, kud on, tud i ja! I uvijek sam gledala te mame....kako mogu biti tako opuštene?! Ja sam bila sigurnija kad sam ga pratila...zato i imam liniju kao štapić!
Nitko ne kaže da se kasnije neće događati nezgode, evo jučer se uspio zaglavit na toboganu!! Da, zaglavit! Sa nogicama! Jednu je ispružio, a drugu skvrčio ispod guzice, i zapela onako okomito sa koljenom i cipkom na drugoj strani! I odjednom MAAAMAA! Bravo majstore! Evo zaslužio si jedan spontani pljesak! To treba znati izvesti! Miš mali!

[Trini]

Decke sam prestala nadgledati onog trenutka kad su prestali ici sa mnom u park, odnosno kad cu poceli ici sami ali tad su bili preveliki da bi se penjali na penjalice.

Uvijek sam potajno zavidjela onim roditeljima koji su citali novine u parkovima, ja sam u to vrijeme imala krasnu liniju jer sam pokusavala nadgledati obojicu istovremeno, a oni su naravno najcesce bili na razlicitim dijelovima parka.

[lara.b]

Uvijek sam potajno zavidjela onim roditeljima koji su citali novine u parkovima, ja sam u to vrijeme imala krasnu liniju jer sam pokusavala nadgledati obojicu istovremeno, a oni su naravno najcesce bili na razlicitim dijelovima parka.

Ja im ne zavidim jer nema šanse da bi sjedila na klupi dok još nije dovoljno velik, spretan.
Jedino kaj nisam morala trčat s kraja na kraj parka
No,..moj je spretan ali brzoplet i sve mora probat.
uvijek sam stajala u blizini, bilo ja il mm, mmama kad je s njim.
Sad je strah na minimumu tako da će i tebe pustiti kroz pola godine, godinu.
Imali smo samo jednu (hB) nezgodu kod tobogana. Već se u biti spustio s njega, ali se krivo dočekao
na noge, zapeo i pao na nos. Raskrvario samo lice pored nosa, sve sreća.

[rusulica]

ma ja mojoj i sad dišem za vratom a brzo će 4 godine jer ona je spretna dok se penje a dok se spušta misli su joj već toliko na drugoj spravi da se onda ZABORAVI držati rukama čvrsto. I sjednem kad sam više izmorena na par minuti pa opet hop.
I danas dok sam tako na dvi minute sjela odma je oplela na jednoj spravi al se začudo uhvatila jednom rukom pa ostala visjeti na njoj sa jako male visine i u čudu me gleda što bi (valjda joj je više u uho ušlo ono mamino:"laura ne puštati ruke, laura ne puštati ruke" pa sad nije pustila ni kad je trebalo )

[Barbi]

Ne znam, ili sam ja hiperopuštena (ne)majka ili su moja djeca extra spretna ali ja nisam gotovo nikad dežurala uz njih u parku. Kad smo počeli uopće ići u parkove, a to je naravno bilo kad su već postali stabilni na nogama, imam ih na oku ali ne vrebam kao kobac. Nakon prvih par penjanja na penjalicu vrlo su brzo sami osjetili gdje su sigurni a gdje nisu.
Šta ja znam, nekad padnu koliko god da titraš okolo.
Također, čim su se naučili sami ljuljati na ljuljački, negdje oko 2 ili 2 i pol godine, ja sam ih puštala da se ljuljaju.

[rusulica]

a ja baš ko kobac jer moja se pusti. 100 puta sam je vatala u zraku

[Barbi]

Je, ali kako će naučiti da se ne treba puštati ako je svaki put netko lovi?
Kad jednom bubne, da vidiš.

[rusulica]

ma svjesna sam tog ali ona se baš s visine pusti, tj zaboravi se držat rukama pa ne mogu je pustit da se baš rasuje po podu

[happy071]

Ja sam ovo ljeto konacno u miru citala novine i povremeno gledala sta njih dvojica rade. Znaci starijem bilo 5, mladjem nepune 4. Dok su bili mladji morala sam biti u neposrednoj blizini jer je svako malo bila potrebna moja intervencija.

[lara.b]

Naravno da ovisi i o djetetu samom.
Npr., prohodaju sa godinu dana, krenu u parkiće na tobogane i penjalice, vide da su klimavi i nespretni na njima
i onda ih lijepo zaborave na neko vrijeme,..jer nije im to baš nešto pa se
zabavljaju na vrtuljku, klackalicama, u pješčaniku.
A neki pak, za razliku od gore opisanih nikada ne odustaju.

Ne znam baš da bi dijete od cca. godine dana i malo više, koje jedva hoda kako spada, a uporno se želi penjat na tobogan,
samo gledala sa klupe..
to još nisam nigdje vidjela!
Da, nakon x takvih ponavljanja kad se ufura, malo se odmakneš, ali opet ne sjedneš na klupu ako je ona udaljena 20 m...bar ja.
Svog sam klinju postepeno 'puštala'.
U našem parku je klupa blizu pa sjednemo jer sad već sve zna sam, interveniram ako dođu veći i krene naguravanje i sl.

[IvaV]

Npr., prohodaju sa godinu dana, krenu u parkiće na tobogane i penjalice, vide da su klimavi i nespretni na njima
i onda ih lijepo zaborave na neko vrijeme,..jer nije im to baš nešto pa se
zabavljaju na vrtuljku, klackalicama, u pješčaniku.

e tocno ovako Ljubica
strasko je bila i k tome jos nezainteresirana.
sa njom je milina bila ici u park.
al sa njim...

[lara.b]

al sa njim...

Sad vidiš kako je meni. Moj SVE mora.
I uvijek je ono, - ali ja to mogu, ja bi sam, pusti me itd...

Uglavnom, treba ih po malo puštati,
ali daleko je od toga da možeš tek kad krenu (pogovoto ovi aktivniji i hrabriji)
mirno sjest na klupu i meditirat.
Pogotovo kad je u parku gužva, popne ih se u kučicu prije spusta niz tobogan bar 10-ak pa krene naguravanje tko će prvi

[kandy]

Meni su te penjalice i tobogani prava nocna mora. Da mogu, izbjegavala bih uopce ici u park sa svojim skoro trogodisnjakom. Da mogu, al ne mogu.
I moj je D. neustrasivo dijete koje se sa tobogana spustana na tisucu i jedan nacin osim na onaj na kojem bi trebao-po guzici. Sada mu je aktivno na trbuhu, a prije nekoliko dana smo se posvadali jer se htio spustati naglavacke (to mu ipak nisam mogla, a ni htjela dopustiti). Nekoliko dana me znoj oblijevao jer sam primjetila da pokusava prokuziti kako se zatrcati po toboganu do dole. I sve penjalice su njegove, glumi majmuna i svaki dan visi na neki novi nacin. Pao je ne znam koliko puta, prestala sam brojat, i svaki put se dobrahno preznojim. Al njemu nista, digne se, otrese prasinu i nastavi dalje.
Pustim ga da se izdivlja, sta da drugo radim. Ne stojim nad njim kao mama kvocka jer sam svjesna da ga trebam polako pustati iz svojih skuta. Treba nauciti kako da se digne ako padne. Ne vicem stalno ne, ne trcim stalno za njim. Ali ni ne sjedim na klupici sa knjigom u ruci. Imam ga stalno na oku i pokusavam biti stalno u njegovom vidokrugu. Pokusavam ne intervenirati ako dode do malo naguravanja i ako ocijenim da to naguravanje nije nista opasno. Interveniram ako su to veci decki koji bi htjeli ove manje potjerati sa ljuljacki i tobogana.

[tajci]

I meni su penjalice noćna mora. Pustim ga, ali sam uvijek blizu, nema šanse da se opustim na klupi, on je sad četiri godine. Prošle godine je odjurio po toboganu odozdola, znači hodao je po toboganu što mu ne dozvoljavam, ali prije nego sam uspjela doći do njega se okliznuo i unatraške pao glavom na pod. HdB, sve je prošlo u redu. On kad se popne na penjalicu isto tako se opusti i ne drži kako treba, bila ja pored ili ne. Možda pretjerujem, ali ja stvarno nisam sigurna i ne mogu samo sjediti i ne biti blizu njega.

[Mama Mia28]

Ja se penjem na penjalicu za svojim sinkom (na ove visoke)
Mislim spretan je on ali bolje spriječiti nego liječiti.
Kod mog je problem što njega uopće na zanimaju ove male penjalice nego one največe i najviši tobogani a tamo su obično i veća djeca koja se znaju naguravati pa mu moram biti iza guze.

Imala sam priliku vidjeti roditelje koji opušteno sjede na klupici, čitaju novine, puše i dok se njihovo zlato od 3 godine samo penje.
Al ja ko ja onda sam u brizi i za to drugo dijete pa i na njega imam na oku kolko mogu.
Sjednem jedino ako se malac zaigra u pješćaniku s kanticama i lopaticama.