adorabla - moj primjer je samo moje mišljenje što znači biti dosljedan na "zadanom" primjeru s beljenjem što je i bilo pitanje ako se ne varam. slažem se s tobom da nije isto beljiti se u situacijama koje si ti nabrojala, ali moram dodati da ja pišem iz perspektive djeteta od nepunih 20 mjeseci, dok su tvoji dečki već veliki. jer ja mislim da moj mali kad bi znao šta je to beljit se, ne bi shvatio da je Ok izbeljit se u šali za stolom npr, a ne teti na ulici, a ne mislim da je niže inteligencije.
da se nadovežem i na primjer sa sladoledom - po meni je to upravo primjer dosljednosti da se po zimi sladoled ne jede, dakle dosljedan si u pravilu da toga zimi nema, takav je dogovor, ali ga ima ljeti kada je to primjereno okolnostima. dosljednost po meni nije samo crno-bijelo, da-ne, naravno da ima nijansi, ja baš o tome i govorim, ali maloj je djeci zbunjujuće krenuti sa primjerom ne može se, ali može se ako ... primjerenije mi se čini reći da se nešto u pravilu ne može, a sad - uvijek se dogode i neki propusti jer nismo svaki put u stanju svega se držat ko pijan plota
evo ja ću dat još jedan vlastiti primjer - moj sin ima skoro 20 mjeseci, kad nama dođu gosti na stoliću u dnevnoj mogu stajat šalice s kavom, sokom, i sl, mogu stajat i keksi - on ništa ne dira jer smo mi uvijek bili dosljedni u tome da se to ne smije dirat. njegova je znatiželjna priroda takva da on i dalje testira granice i nekad dođe pa pokuša bi li on mogao malo žličicom promiješat kavu i sl. ali ja to ne dam i ne može. on se ne ljuti, prihvati to iako mu nije drago. s druge strane, nismo mu dali ni daljinske da dira, ali tu nismo bili dosljedni, ja bi mu nekad kad dođem umorna s posla, on bi nešto, vidi daljinski, baca se za njim, ja kažem ajde uzmi malo ... dakle nisam dosljedna - idem linijom manjeg otpora, jednom može, drugi put ne može - on se ima pravo ljutit kad mu ja drugi put to ne dam, jer ne kuži zašto se nešto sad smije sad ne smije. i naravno da je onda uvijek s tim daljinskim natezanje.
i jasno da ima stvari s kojima je lakše biti dosljedan u zabranama jer smo svjesni da su opasne, a neke koje nisu toliko opasne smo spremniji popustit, meni je to normalno, to je dio života. ali kako je ova tema krenula od kažnjavanja, ono što ja želim naglasiti je da je moj stav da mi kao rodtelji moramo bit svjesni svoje odgovornosti za neke stvari - ne može netko kaznit dijete (batinama ili drugačije) kad se dijete ne pridržava pravila koja su i nama labilna. a to i je primjer - ne može netko udarit dijete i kasniej pričat kako nasilje nije OK, dakle nije dosljedan u svom stavu. ili jednom kad dijete plače u konzumu kupit mu tu igračku ,a drugi put ga lupit po dupetu, a treći put nešto deseto - pa to je onda totalni kaos, dijete se uči da ne može predvidjet situaciju jer njegovo isto ponašanje vodi do potpuno različitih posljedica.
još da dodam da nije po meni dovoljno jednom napravit drugačije i sad je dijete totalno zbunjeno i šta ja znam, to je sve stvar cjelokupnog obiteljskog života, stava roditelja i tome slično. i na našim (uglavnom manjim

) nedosljednostima, dijete uči što je dosljednost
fleksibilnost ne znači raspad sistema, ali treba i fleksibilnosti postavit granice. svatko za sebe, nismo svi isti
