Postao/la marinovamama » 07 ožu 2003, 11:33
- Za promjenu – jedna sasvim normalna, zdrava trudnoća!, to nam je devet puta u devet mjeseci rekao doktor i tako nam davao razloga za najširi osmjeh na svijetu. Baš kao i prva trudnoća i ova je prošla – idealno. <
> Termin poroda je bio sedmi dan ožujka, što mi je zvučalo savršeno, jer – 07.03. jest petak, a računica je bila jednostavna, ako rodim u petak popodne – Zakoniti je cijeli vikend kod kuće – dakle nema potrebe buditi Marina ranom zorom i voditi ga baki na čuvanje. Ušuškana u svoju «čvrstu» odluku kako ću roditi baš tog dana, u subotu, 22. 02., sam sa Zakonitim i Marinom krenula u obilazak trgovina namještajem. Posjetili smo gospodina koji kuhinje izrađuje u svojoj garaži, garaža prepuna strojeva i otpadaka od drveta – dakle upravo ono što jedan dvogodišnjak treba. I što da vam kažem, moj je sinac protrčao ispod jednog od strojeva, krivo procijenio visinu i, doslovno, počešljao glavu o metalne vijke. Dok je plakao, a ja nisam znala koliko se ozlijedio – nešto me presjeklo ispod pupka.<
>Ozljeda je bila površinska, ništa strašno, ali meni se želudac nije smirio, imala sam osjećaj kao da sam najnervoznija na svijetu.<
> Prošla subota, prihajala nedjelja, a sa nedjeljom i lijepo vrijeme. Šetnja Ovčicama, bacanje kamenja u more, kafa u pokušaju, bageri, lopatice... Rekoh Dragom kako mi se ne kuha, jer me još uvijek držala ona neurosa od jučer, pa odosmo na pizzu, poslije pizze kod Sveki na kafu... I počeo Dnevnik, a meni grčevi, u isto vrijeme. Simbolično, ha?! Mišljah kako mi nije pizza baš do
o «sjela», posjetih prostorije gdje i carevi odlaziše pješke, no ništa. Barem ne spektakularno )...<
> Pola sata poslije vraćamo se kući, a meni neudobno do bola sjediti u autu, boljela me leđa, slabinski dio, i nisam se mogla nikako namjestiti. Stigli kući, ja se izvalila na kauč i prvi put izustila: «Izgleda mi da ću rodit!», a Zakoniti izbečio oči u čudu: «Jesi sigurna?!», o, da, tad sam već bila sigurna. Bolovi su bili intenzivni, poprilično jaki, dolazili su u pravilnim intervalima od 10 do 13 minuta, ali su popuštali nakon 30 sekundi, tako da nije bilo toliko strašno. Oko 22 sata nazvah sestru da dođe do nas čuvati, sad već – uspavanog, Marina dok se mi «zaletimo» do rodilišta. Trudove sam prohodala, pomagalo mi je nasloniti se na naslon stolice i disati duboko. A tada sam se uvalila u kadu i trudove «ispračala» mlazovima tople vode po križima i trbuhu. Istina je, cure, topla voda čini čuda.<
> U ponoć je Zakoniti odlučio da je vrijeme, premda se meni nije još išlo u rodilište. Da ne bude zabune, naša je kuća udaljena nekih 100-tinjak metara od KB Split, tako da mi se nije uistinu žurilo. On je inzistirao da me autom odvede do bolnice (ah, muškarci!), međutim ja stvarno nisam mogla sjediti i truckati se, pa smo – prošetali. Primljena sam u bolnicu u ponoć i pet, dakle, već je bio ponedjeljak, 24. veljače. Pregled je pokazao kako sam 6 centimetara otvorena, plodna je voda bila na svom mjestu, a kako sam drugorotkinja, sa iskustvom ekspresnog prvog poroda – liječnica je rekla – bez klistira! Liječnica?! I još kakva! Ugodno, plemenito, drago stvorenje, uz to nježna i puna razumijevanja, čista petica! Odpratiše me u boks
oj dva. Zamolih mogu li ponijeti sa sobom knjigu, da ubijem vrijeme. Nasmijaše se, babica, imenom Dragana (a ime je uistinu označava!) mi reće kao sam do dva sata mama i da čisto sumnja kako ću išta pročitati. No, Candice Bushnell je ipak ušla u splitsko rodilište, u boks
oj 2.<
>Šesnaest stranica poslije trudovi su se intenzivirali i dobih nagon za tiskanjem.<
>-        Joj, unerediti ću vam se po stolu, promucah, a Dragana s osmjehom veli:<
>-        Samo naprijed, draga, sve je to prirodno.<
>-        Da, ali je li civilizirano, procijedih.<
>-        Sve što je civilizirano, nije nužno i prirodno, opet će Dragana, opuštajući me svojim riječima i dodajući kako će ona sve počistiti što ja «napravim» i da nemam straha.<
>I uistinu bijaše tako. Pogledala me, pozvala liječnicu i dvije sestre (sad mi je krivo što njih nisam pitala za ime!)<
>-        Dva truda i beba je vani, reće, već joj vidim kosicu!<
>Cure, ne znam koliko je vas doživjelo iskustvo bezbolnog izgona bebe, ali ja sam među njima! Ta dva (uistinu – dva!) truda nisam ni osjetila, Bruno je već bio vani i derao se iz petnih žila!<
>-        Pogriješila sam za četrdeset minuta, reće Dragana, jer bilo je 1 sat i dvadeset minuta!<
>Trenutak prije izgona upitah babicu mogu li ikako izbjeći epiziotomiju, veli žena kako definitivno mogu ukoliko je budem slušala. Oduvijek sam bila poslušna ;o)... Izmasirala mi je međicu, što nije bilo baš ugodno, ali je definitivno ugodnije od onih sedam dana poslije poroda sa šavovima! Pri porodu sam pukla na dva mjesta – dva vanjska šava i četiri unutrašnja, koje je sredila liječnica s početka priče, ali su toliko nebitni – jer sam dan po porodu dojila svojeg sina prekriženih nogu, sjedeći na krevetu...<
>Moj dječak je malo koprcavo stvorenje, posve identično starijem
atu – osim kose! Maleni je potpuno – plavokos! Pari Karl Heinz Rumenige, pravi mali Švabo. <
>No, do
o, sprema se upravo zaplakati, vraćam se svojim dojenačkim dužnostima. Summa summarum – porod mi bijaše idiličan, želim vam od srca da vaš svaki bude takav. Ekipa pri porodu – čista petica, to nisam očekivala. Bog će ih nagraditi za svaku lijepu riječ i gestu. Ja im je neću zaboraviti.<
>Ljubim vas i sve vaše rođene i nerođene bebe, čuvajte ih, ljubite ih i uživajte!<
><
> <i></i>