U prvi razred sa 6 ili 7 godina?

[Adorabla]

iz ovog gornjeg posta mislim da bi bilo dobro da trazis odgodu. Zato kaj je perfekcionist, nije odrastao u kompetitivnoj grupi i zato kaj je emotivac.
Medjutim obzirom da je odrastao s bakom i da je sigurno starmali po pitanju razmisljanja, vjerojatno i gradiva za skolu itd ja bih ga sigurno upisala na dodatni jezik i sport (ako postoji takva mogucnost kod vas) da ne izgubi interes za skolu i da bilda samostalnost (jer ce s njom puno bolje se nauciti nositi s tim perfekcionizmom i emotivnosti kaj su mu sada problem).

[Beppa Joseph]

moje je dijete još malo, ima 4 godine, ali sad se već prirpemam da ćemo vjerojatno trebati odgodu. Znam da je još rano, ali jako sam pod dojmom situacije koju smo imali s mlađom sestrom koja je intelektualno bila i više nego spremna i zbog toga su na procjeni rekli da je dobro da krene u školu. Pokazalo se to baš loše jer je stvarno bila emocionalno nezrela i nije se znala nositi s poteškoćama u komunikaciji s drugom djecom i nastavnicima.
Zbog toga već sad znam da se moram čvrsto postaviti prema svima, a to mi je zapravo jako teško, jer nisam tip koji je i inače siguran u svoje odluke. No u ovom slučaju radije ću se pitati bi li bilo bolje da je krenula ranije, nego kasnije.

Zanimljivo je da je M. u usporedbi s drugom djecom ima značajno višu emocionalnu i socijalnu inteligenciju. Odlično prepoznaje i izražava osjećaje, a druge snima i poslije komentira ponašanje i osjećaje.
Međutim, u usporedbi s drugima vidim da joj je pažnja jako kratka, ne stigne slušati upute, a onda je opet i brzopleta u igru. Puzzle i slične igre ne uspijeva igrati jer se ne može smiriti i sl.

Rođena je krajem siječnja, no bolje da bude najstarija, nego najnemirnija u razredu. Prvenstveno zato jer sam i sama tijekom školovanja i prakse u školi vidjela da nastavnici najviše kažnjavaju nemirnu djecu.

[† Volvo]

Morena, Adorablu potpisujem do u slovo . Malo dijete gurnuti među druge klince u "odgođeno" vrijeme. Neka glazbena igraonica ili neki sport za malene.

Beppa, nećeš se imati na temelju čega pitati je li krenula prekasno - nema se na temelju čega to utvrditi , osim što u 5. recimo može izrasti jako, pa stršati ali to se ionako višim curama desi. I neodgođene su glavu više od dečki u razredu . Prije su uletile u pubertet. Rijedak je termin "prezreo" .

Malo kom je u školi dosadno u startu, ako ništa a ono radi ekipe već, a ako nekad i bude, ovi "prezreli" si uspiju sami naći zanimaciju na način da ne ometaju druge (pišu zadaću, čitaju nešto i slično, lakše "izdrže" boravak ako idu u njega).

Što se odluke tiče, osim vaših, nije nebitna ni komisijina (zapravo je njihova zadnja ), pa ako se odlučite za koju već opciju koja nije po kalendaru, dobro ju je imati potkrijepljenu nekim papirom ili jakim argumentima. U slučaju da škola nije baš popunjena te godine i slično postoji situcija da su službe nesklone odgodi. Rekli su nam tako da je dijete spremno ali roditelji nisu , mm-a odvojeno od mene (glasnogovornice ) propitivali - ono, kao da vide slaže li se ili je to moja ludost only. Nismo požalili, dijete je krenulo spremno i to se u raznim oblicima uravnoteženog ponašanja vidi (ne bi on prema van kiksao ni inače kao prvašić, odnosno, ne bi se vidjelo, ali bi više grizao sam sebe, a to nikome u životu ne treba )

[Beppa Joseph]

S obzirom na našu situaciju, automatski dobivamo odgodu ako je zatražimo (iako je to blesavo).
A prevelika neće biti jer je i sad među najmanjima, vrlo je sitna

Bumo vidli, ne volim se praviti pametna u situacijama koje nisam proživjela, ali ne želim ni prihvaćati ono što ne osjećam dobrim. No, velim, za to mi treba vježba, jer sam sklona popuštati autoritetima.

[† Volvo]

Imaš motivaciju za vježbu - jaču no ikad

S vremenom skužiš da je hrpa autoriteta bez podloge pa zašto se njima zamarati. Iz mora takvih, ispecam si one koji to doista jesu i tih se držim, ostale sve manje fermam (korak do crvenog šešira).

[morena]

Morena, Adorablu potpisujem do u slovo . Malo dijete gurnuti među druge klince u "odgođeno" vrijeme. Neka glazbena igraonica ili neki sport za malene.

Sport (ili bilo što) nam je nezgodna opcija, iz razloga što je predškola u popodnevnom terminu, dakle svaki drugi dan od 4-7, pa mi se čini naporno voditi ga preostala slobodna popodneva na neki sport (a vidim da mu povremno baš fali druženje s nama roditeljima, s obzirom da ga teoretski te dane kad je u školi ne vidimo od ujutro do 7 navečer). Nije baš opcija da ga baka vodi na neke aktivnosti, jer osim njega čuva i mlađeg koji je 18 mj, pa ju ne želim opterećivati. Trenutno su na čuvanju samo njih dvoje, ali do nedavno je baka imala više djece na čuvanju (inače je odgajateljica po struci), tako da nije da je cijelo djetinjstvo samo s odraslima. Ali nije isto atmosfera u vrtiću i doslovno obiteljska atmosfera kod bake. A opet, s obzirom da predškola traje cijelu školsku godinu, zapravo on sada puno vremena provodi u grupi vršnjaka (mislim da ih je 20 u njegovoj grupi). I tako će i slijedeću godinu isto, pod uvjetom da dobijemo odgodu pa ga ponovno upišemo u predškolu.

Makar bilo bi super da ide na neke sportske aktivnosti, baš zbog samopouzdanja, natjecanja sa sobom i drugima... Možda nešto smislimo...

A inače sam kao Beppa, često se ne znam postaviti prema autoritetu, posebno kada nisam sigurna u neke odluke. Ali zasad sam shvatila da savjet i usmjerenje sigurno ne bum dobila, nego svi naprave onak kak je njima najlakše, tak da ništa bez čvrstog stava.

[† Volvo]

Što se očekivanja od sporta/ aktivnosti tiče, da ne očekujete da čuda treba postići, obično je (srećom) vrlo perolako to sve za predškolce, moj je išao u neku grupu gdje su trčkarali, radili kolutove, nešto loptom malo baratali, susreli se s pravom odskočnom daskom i strunjačama prvi put , imali su trenera (to je bilo važno, "trener") kojeg se sluša ali se i cerekaju skupa i tako. Da si sami zavežu tenisice, presvuku se i postroje se u vrstu recimo...Da se u grupi nekako počinje pozicionirati, primjećivati koliko su drugi različiti a opet slični , kako različito reagiraju a kako grupa opet funkcionira. Ne da se osvaja medalje za izuzetna postignuća nego da se može ne rasplakati ili razbjesniti na prvi neuspjeh recimo, da se skuži kako se može neuspjeh nakon više pokušaja prevladati ili mu se bar nasmijati i tako...

[latica]

meni je bio predivan jedan tekst što sam jednom prilikom pročitala na oglasnoj ploči u dvorani gdje moj sin ide na gimnastiku i uvijek mi je krivo da si nisam slikala to.
radilo se o važnosti gimnastike za razvoj djece, ali ne u motoričkom, fizičkom smislu iako se i to spominjalo, nego u smislu socio-emocionalnog razvoja - da vide da nisu uvijek najbolji, da im nitko neće popuštat, da ih neće možda uvijek netko izabrat za svoj par, da ne pobjeđuju uvijek i da se uče nosit s tim (tipa nisu najbrži), da se uče da moraju stajat u redu i čekat svoj red kad se radi neka vježba jedan po jedan, ujedno da ne mogu uvijek biti u par u jednim prijateljem s kojim bi htjeli pa da se moraju upoznat i sprijateljit i s drugom djecom, da vide da vježbom mogu popraviti svoje vještine - lakše napravit kolut nakon puno pokušaja, da vide i kako se drugi nose s tim da im nešto nije po volji, da neke stvari moraju zajedno - podići strunjaču zajednički da je spreme na mjesto, da se mora slušat trenera i pomoći da se dvorana dovede u red nakon treninga i da se oprema spremi, da se stane u vrstu i čeka šta će se sljedeće radit, i tako, niz takvih stvari, jako je bilo lijepo sročeno!

a onda e tu i motorički aspekt - koji je isto bitan

[morena]

Od nižih razreda osnovne se bavim sportom, tako da se slažem sa svime što ste napisale, Volvo i Latica, to su i moja očekivanja od sporta. Zato bi rado i to uvrstila u tjedni raspored...

[Adorabla]

Latice, baš dobro je napisano mislim dobro si zapamtila

je bas mi se svidja jer nisam na to tako gledala, ali sada rzmisljajuci o tome sam sigurna da je to tocno. Cer mi je vise od 15 godina u sportu. Koliko je ona stasala, koliko ona odgovorno i pametno razmislja, njen odnos prema drustvu, obavezama prema prijateljima do toga da se ona sada samo i jedino usporedjuje sama sa sobom (da li je postigla ciljeve ili ne) su meni totalno fascinantni.
Ja nisam sportsko dijete pa je meni sve to skupa jako fascinantno jer za neke njene stavove je meni trebalo i 25 godina zivota a ona to sve vec ima od svoje 16.te

jedino iz mog osobnog iskustva, jer se prvo bavila individualnim sportom, moram dodati da je grupni sport puno puno bolji za djecu baš radi te socio komponente. Kod individualnog iako se klinci druze puno vise se medjusobno usporedjuju (sto mozda kod nekih osjetljivih perfekcionistickih bica i treba).
Kod grupnog strasno razviju prijateljstva (jer su svi u istom polozaju), razviju suradnju i nauce se medjusobno ne optuzivati ko je zeznuo ili nije. Bas taj dio samo da gledaju sebe i mjere svoj personal best da li su oni sami dali sve od sebe da bi tim uspio ili ne. Ako oni dobro odrade cijela grupa ce to primijetiti a ne samo suci. Dok kod individualnog ti taj dio recimo fali. Sve se mjeri ocjenom