Postao/la podocnjaci forever » 26 stu 2005, 23:04
…eh… i ah…<
>…eto, izgleda da se kod svake ponesto zaredalo… a iskreno, bas mi nedostaju vasi postovi…pa cu i ja sad malo oduziti s <
> , nakupilo se
ate prica i prica…a i zutih minuta…<
>…dakle, staramama, eto, da ne povjerujes za to tvoje s tetivama… ajd ak si poslusala nadicin savjet (btw, koje podrucje ti, nadice kitolovko , ne pokrivas?), pa da ti bude bolje… pa jel to od nosanja tvog Srecice ili opcenito od tereta u kombinaciji s virozom? A moram reci da mi i mal smijesno kad te zamislim nemocnu pred ekranom sa zavijenim rukama … <
>…opet o podnickovima – onaj tko je podnickao almu, svaka mu cast! S onim haiku je bas pogodio srz. Ne znam je li ta kuma mislila na ono sto i ja, al nema veze. Naime, almin izricaj (pazi sad mene jezicarke) je tako kratak, jezgrovit i zustar da me uvijek iznova iznenadi. A ona ne samo da je haiku majstorica vec i moler, gradjevinac i stajaznam jos sta (mislim na savjete o vlazi, alma )…<
>…inace, nisam bila kod kuce jedno vrijeme jer smo se nesto borili s vlagom … izbila nam u svim prostorijama, pa smo ju tretirali nekim sredstvima, prekrecili, a dok se sve nije izracilo otisli na par dana kod mog
ata i sogorice… i naravno, kad najmanje ocekujes ugodno se iznenadis…naime,
at ima dvije kcerkice, 10 i 7 godina, koje su dusu dale za bebe… po cijeli dan su s J-om, ono cuvale ga doslovno da sam nam jedan dan cak uspjela svima skuhati rucak…nocu je spavao kao i kod kuce, znaci - nije spavao, al makar nije plakao pri budjenju i lakse ga se dalo uspavati… <
>…e, tu sad slijedi ruzniji dio price…zute minute <
>…kratko i jasno, J-ovo nocno budjenje i nespavanje me polako ali sigurno lomi …nista se ne mijenja, i dalje isprobavam stosta, zadnjih dana neku masazu za bebe, ali sve je potpuno isto, odn. budi se u prosjeku 10 puta… no, to u stvari uopce ne bi bio problem (mada je velikom
oju mama i to cista apstrakcija)… problem je u ponovnom uspavljivanju…ajd do ponoci kad se budi iz tih prvih snova, onda jos i nekako …. Al poslije ponoci ga obavezno nosam, pa ne znam, makar 3 puta po 20 minuta-pola sata…nista dojenje, nista mamin poljubac, nista nista…jednostavno me to ubija… ma ne mogu naci rijeci… ujutro sam nula, nistica, totalno nesposobna…nocu samo cekam kad ce jutro, da se nocna mora zavrsi…jer, ovakvo stanje traje vec 3 mjeseca, a vjerojatno ce jos nekoliko, buduci da drasticnije korake namjeravam uvesti nakon njegove navrsene godine dana…<
>…i onda se, sad neki dan, tako zaredalo…noc-koma… J je bio toliko eksttra nervozan i tesko uspavljiv da jednostavno nije spavao valjda od 23 do 2… i ja potpuno pukla i – izderala se na njega iz sveg glasa, onako, podviknula nesto (uopce se ne sjecam od silnog afekta) "pa sta ti je"…on se jadan samo sklupcao i odmah zaspao… al doslovno odmah zaspao i odrapio 2 sata u komadu…medjutim, od jutra nije prestao kmecati…pa mi stalno u ruke hoce, a kad ga uzmem, nece …dok sam ga dojila stalno sam mu govorila "ne gledaj me"…mislim, kud ce jadnicak dalje gledati neg u mene, al do
o…mm vec tjednima nesto ima ekstra posla pa ga po cijeli dan nema…ma sta da kazem, ja nadrndana od noci , vise nisam mogla… i kad se tako tijekom dana skupilo tog kmecanja, nezadovoljstva, mmog visemjesecnog akumuliranog umora morala se dogoditi kulminacija…pri ruci mi se nasao cekic … (jer sam tih dana zakucavala neke nitne)…a buduci da smo zbog onog krecenja i vlage izmicali i premjestali stvari po stanu, pri ruci mi se nasao i set casa s bokalom…od onog ruznog plavog stakla koje mi je grozno… i tako, sjedim ja za stolom, J ni da bi se poceo igrati nicim, place, place, a ja cekic u ruke i udri po servisu… bum-tras-cangr – isuse, kako mi je godilo!!! Malo jace, pa malo slabije udarim… a staklo tako divno podatno pod cekicem… smrskala sam ga, joj sto sam ga smrskala u predivne sitne komadice… al ljudi moji, bokal se nije dao!! Ja ga udarim, on samo odzvoni! A bas sam njega htjela s posebnim gustom... <
>…kad je mm dosao kuci s posla, samo je pogledao u tu kutiju (naravno da nisam mlatila staklo po kuci, cijelo vrijem je sve bilo u kutiji) i gomilu tog stakla, pogledao me onak zbunjeno, poluuplaseno,a opet diskretno odsutio… nije se nikad bas posve naviknuo na tog demona u meni …jer, stalno ja njemu govorim da mi fali nesto da se izdivljam, da izbacim tu silnu negativnu energiju koju sam uvijek morala nekako "fizicki" rjesavati…dosad mi uvijek dolazilo da razbijam tanjure o jedan prekrasan cist bijeli zid u stanu…<
>…sta da vam jos kazem…nemojte me prejak osudjivati…trebalo mi je ovo – sve, naravno, osim vikanja na J; no, citala sam da je do
o ispricati se za nesto ruzno cak i maloj bebi, i to sam odmah ujutro i napravila… i svasta sam mu pricala i ispricala, i da mu je mama , i da je to samo bila zuta minuta, da ga jaaaako volim, i izljubili smo se, i eto, nadam se da sam izvukla neku pouku...<
>...a da vam to i dokazem, preporucujem vam da ako zelite odete do podf. Hobi, galerija radova – tamo sam otvorila neke slike stvarcica koje sam sivala J-u; naime, rucni rad je nesto sto me oduvijek najvise smirivalo i terapeutski djelovalo na mene… paranje jednako kao i sivanje… mogla bih satima i strikati i heklati i vesti… sa svakim bodom/ocicom/namotom meni se u glavi sve onak slaze i dolazi na svoje…jedino sto sad nemam ni desetinu vremena koliko bih htjela za sve to, al opet – ugrabim nekako uvecer od 20 – 23, dok J jos kako-tako spava, pa nesto tak cackam... <
><
>…evo malo J-ovih slicica…smanjila sam ih jer me umara kad se onak dugo otvaraju…malo iz njegovog zivota-igraonice… <
>…nadam se da su svi klincici i klinceze prizdravili… ; e, alma, i J tako "zabecki" spava; ja mu noge ispravim, on onak u snu ih opet podvuce.. a nek, ak mu tako odgovara... <
><
>…e, da, bili smo i kod fizijatrice neki dan i eto, prvi put se J pokazao u praaavom svjetlu, onako, bas kako se i kod kuce igra (kao na slicicama); cim sam ga stavila na strunjacu, on zgrabio neku loptu, pa sprint u petoj
zini preko strunjaca do neke druge igracke, jedva ga uhvatismo...kaze fizijatrica, eto, voljela bih vidjeti kako ustaje, ako uopce ustaje (a to je J-ova omiljena aktivnost jos od prije 2 mjeseca )...ja mu priblizim neki gumeni stolic, a on se uspentrao ko pravi i jos ju pogledao, kao da kaze "ti sumnjas u mene"... ma bas je bio divan.. jedina zamjerka je da malo stopala izbacuje van dok stojii, i kao jos treba kicmica biti u bolem polozaju, pa ce mu vjezbice biti usmjerene na to - u ponedj ih idemo uciti...<
>...ajd zene, citamo se...<
> <i></i>