Po guzi ili ne?

[ivanaibruno]

Ne lupetam ni po guzi ni po cemu. Mislim da ni necu.<
>Muci me sto moja draga frendica, cimerica iz rodilista, stalno govori kako je njena mala zlocesta i kako ju tuce, izudara po guzi i sl. Njihov je stav da za njihovu djevojcicu od 20 mjeseci nema nikakve druge odgojne metode od batina! Vele da ona samo to razumije!<
>To mi je strasno, i bit ce mi zao sto ce nam se druzenje zaledit, jer vidim kud to vodi. Uskoro ce im se moj Bruno ciniti zlocest (njima je sve zlocesto, meni je to za
anjena rijec za koristiti) a ja necu na tako neki postupak reagirati adekvatno(batinom). I onda ce moje dijete ispasti divlje i neposlusno, a to necu dozvolit. <
>BRUNO 21.08.2003.<i></i>

[mama Draga]

Slažem se sa ivanai
uno, i meni je grozna riječ ˝zločest˝.<
>Mi Milu ne tučemo i nadam se da mi neće ruka poletit.<
>Nekad bi iskočila iz kože zbog njenog ponašanja i tvrdoglavosti, ali ona uči najviše iz mog ponašanja. <
>Ako ona šizi i ja na isti način odgovaram na njeno ponašanje, ona mi je logično da će ona iz toga zaključiti da je to u redu ponašanje.<
>Nas starci nisu tukli i mislim da su nas jako pristojno odgojili i tako to ocjenjuje naša okolina.<
>Ali da primjećujem čuđenje okoline, mlađih i starijih, zato što mi nju ne tučemo,to svakako. Gadi mi se kad čujem: Dala bi joj ja po guzi!!!Poludim na to.<
>Za mene su ljudi koji tuku djecu slabići, kojima je to jedini način da budu jači od djece.<
>Kakva poruka stoji iza batine: Ja sam jači, nanijet ću ti fizičku bol, jer drugačije ne znam i ne uspjevam, a ti mi ne možeš vratiti na isti način jer ću te ja opet batinom spriječiti.<
>Neka se ne uvrijede oni koji prakticiraju tu metodu, ali to je moje mišljenje. <i></i>

[SanjaMK]

ma da.. onda je u redu i da nas po neki put muz fino osamari, posto smo nerazumne! <
>Teodor 20.06.2002<
><
><
><
><i></i>

[eli]

baš sam išla iščitavati cijeli topic i vidim da sam prije 15 mjeseci napisala da sam apsolutno protiv. no, puno toga se izmijenilo.<
>nažalost, ponekad primjenjujem metodu "po guzi" jer stvarno ništa drugo ne pomaže. ponekad je u napadima ljutnje bilo dovoljno stisnut je i zagrliti, ali zadnjih pola godine je to postalo kontraproduktivno - zabije mi sve nokte u lice i kao da pokušava otrgnut mi komad o
aza. <
>gotovo jedini razlog zašto je ponekad lupim po guzi je njena agresija naspram meni, koja je postajala sve češća dok nisam počela sa ovom starom lošom metodom. primjer: traži moje oštre škarice ili kao danas, uz ručak bi pila pivo a ne sok. ne dobije što želi i krene sa plakanjem, lupanjem mame, čupanjem, ponekad me i pljune. prijetnje kaznom (nećemo ići na more) ne pale, ona postaje sve više ljuta u želji da dođe do onoga što je naumila. po guzi je smiri. plakati nastavi, čak manje nego prije, ali barem nestaje agresije sa njene strane. do prije tjedan dana mi se činilo da smo pri kraju sa tom fazom, ali ipak nismo. bila bi presretna da je ona tipično dijete koje plače i baca se po podu, ali ne, njoj je mama krivac za sve.<
>zaključak - nikad ne reci nikad.<
>zaključak 2 - svako je dijete drugačije, kao i metode koje pale kod odgoja. najblesavije su mi američke recepture koje opisuju razvoj karaktera i ponašanje djeteta po dobi (terrible twoes i sl.) i metode ponašanja koje uvijek pale u zadanim situacijama. <i></i>

[moj(a) djeca(k)]

Quote:baš sam išla iščitavati cijeli topic i vidim da sam prije 15 mjeseci napisala da sam apsolutno protiv. no, puno toga se izmijenilo.<
>nažalost, ponekad primjenjujem metodu "po guzi" jer stvarno ništa drugo ne pomaže. ponekad je u napadima ljutnje bilo dovoljno stisnut je i zagrliti, ali zadnjih pola godine je to postalo kontraproduktivno - zabije mi sve nokte u lice i kao da pokušava otrgnut mi komad o
aza. <
>gotovo jedini razlog zašto je ponekad lupim po guzi je njena agresija naspram meni, koja je postajala sve češća dok nisam počela sa ovom starom lošom metodom. primjer: traži moje oštre škarice ili kao danas, uz ručak bi pila pivo a ne sok. ne dobije što želi i krene sa plakanjem, lupanjem mame, čupanjem, ponekad me i pljune. prijetnje kaznom (nećemo ići na more) ne pale, ona postaje sve više ljuta u želji da dođe do onoga što je naumila. po guzi je smiri. plakati nastavi, čak manje nego prije, ali barem nestaje agresije sa njene strane. do prije tjedan dana mi se činilo da smo pri kraju sa tom fazom, ali ipak nismo. bila bi presretna da je ona tipično dijete koje plače i baca se po podu, ali ne, njoj je mama krivac za sve.<
>zaključak - nikad ne reci nikad.<
>zaključak 2 - svako je dijete drugačije, kao i metode koje pale kod odgoja. najblesavije su mi američke recepture koje opisuju razvoj karaktera i ponašanje djeteta po dobi (terrible twoes i sl.) i metode ponašanja koje uvijek pale u zadanim situacijama. <
><
>eli, morala sam sve quotati jer i kod nas je identicna sitauacija. Stid me jeste ali apsolutno nista ne pomaze. <
><
>Npr. jos uvijek je u pidzami i zovne ga mala rodica da izadje. On se izgubi...i ne znam koliko mu pricala, objasnjavala "sine samo mama da te presvuce i odmah izlazis" on dobije napad, vristi, baca se i bukvalno sve razbija oko sebe. <
>Budem totalno mokra od napora da bilo sta ucinim, samo da mi ga je obuci i nema veze sto nije jeo, sto se nije okupao itd neka ide van.... ali ne uspjevam. <
>Onda ga pustim da place ali ni to nista ne pomaze jer od bijesa pocene na sebi da se istresa. Zatim mu prilazim sa igricama, pjesmom, ugadjam sve, jer vidim ne uspjevam ni sa pricom, ni sa ignorisanjem....ali ni to ne pomaze.<
>I tako je bilo danima, dok nisam poludila i prvi put je bilo po guzi. Sada vise prijetim nego sto primjenjujem ali svejedno uzasno se osjecam.<
><
>Eto prije par dana nasao je hljeb star ko vjecnost i poceo da grize (pored svih cuda sto sam mu pripremila za dorucak). Meni zao i stavim mu koricu svjezeg hljeba (bar kad nece jesti hranu neka jede normalan hljeb) a on u vrisku i pobaca sve sa stola. I toliko bude iznerviran da ne prestaje plakati (samo zato sto sam mu ponudila hljeb koji nije star ko Grcka).<
><
>Nakon ove faze cini mi se ulazimo u "mirnije vode" ili mi se ipak samo cini <
>Moj djecak<
><i></i>

[mamaDEA]

Moram se uključiti u ovu raspravu i reći što mislim.<
>Jakov (2g i 3 mj.) je do
o dijete, rijetko kada ima napade histerije i plača, ali zna se desiti.<
>Svi znamo da su dvogodišnjaci često puta nemogući, ali to je faza koja prođe i to piše u svkoj knjizi. Naravno da su takve situacije za neizdržati iteško se svladati da ga ne klepiš po guzi, no mi imamo drugu metodu koju smo počeli prakticirati jako rano.<
>Kada krene sa nemogućim radnjama (bacanje stvari, bezrazložan plač, šutanje cipela po hodniku i sl.) prvo ga usmeno upozorim, podignem glas (izderem se), i kada ne upali potjeram ga na kauč da sjedne i ne smije se maknuti dok god se ne smiri. Na kraju sam pita, "mama može doje". Ponavljam-to prakticiramo od rane faze tako da se već naučio da mu je to kazna i skroz ju prihvača.<
>Jasno mi je da se to kod neke djece teško može primijeniti, ali možete probati. Par puta možda neće htjeti, ali budite uporni, prisilite ih da sjednu na kauč ili u svoju sobu i ne dozvolite da izađu dok se ne smire (moraju biti sami). Kod Jakova faza smirivanja traje od 5-20 min ovisno o tome šta je napravio.<
>Par puta se desilo da nije htio otići na kauč već mi se bacao po podu i tada sam ga pljasnula po peleni (da jesam). Nije mogao vjerovati da ga je mama lupila i u čudu me gledao, raskolačio oči i šutke otišao na kauč. <
>Svakako da nisam za tu mjeru i bilo mi je žao, ali nije bilo drugog načina. Mogla sam ga pustiti da se ko mali divljak baca po podu i čekati da ga prođe, ali nisam- popustili mi živci i pljasnula sam ga. Da se razumijemo nema traumu niti me mrzi zbog toga, već je dovoljno veliki da shvati da je pogriješio. Svaki put kada silazi sa kauča pitam ga da li zna zašto je bio u kazni i svaki put mi odgovori točno ono što je napravio. <i></i>

[mamaDEA]

da, zaboravila sam reći da je ova metoda (kauč-soba) posebno učinkovita kada je puno ljudi odnosno kod nekoga u gostima. Tada mu bude neugodno i bez problema ode na svoje mjesto. Sve je nekako lakše nego doma kada smo sami. I htjedoh reći da je vrlo važno da imate podršku od muža i da i on ponekad bude taj koji kazni jer će im tada biti jasnije da su pogriješili.... zamisli i mama i tata se ljute i šalju me u kaznu! <i></i>

[Mihaela]

MamaDEA i ja koristim apsolutno identicnu metodu samo sto je kod nas fotelja a ne kauc Jedino sto je kod nas situacija o
nuta u tome sto kad smo negdije izvan kuce ili imamo goste puno teze uspjevam s tom mjerom pa ga cesce doslovno dignem dok on lamata i buni se ko lud i stavim u krilo pa cvrsto drzim dok se ne smiri.<
>Metoda s foteljom je u pocetku isla jako tesko ali sada ju vec dosta do
o prihvaca mada ju ja ne koristim kao kaznu nego kao prostor gdje se on smiri kad je histerican i kad se posvadamo i pravilo je uvijek da se moze dici iste sekunde kad prestane vristati i smiri se i nikad se ne vraca onome zbog cega je sukob poceo (bar ne odmah ).Inace kad je totalno histericen i nece sjediti i sklon se je povrijediti ponavljam istu stvar samo s kinderbetom jer iz njega ne moze izaci i kinderbet rijetko ali ponekad posluzi kao prava kazna u koju ga stavim kada svjesno napravi nesto sto zna da ne smije (mora bioti ogroman prekrsaj) i onda kaznu odredim vremenski na par minuta da razmislja ali poslije uvijek puno razgovaramo o tome sto je napravio.<
>E da,i jos moram nadopisati za podrsku muza jer ju ja u pocetku uopce nisam imala jer je dijete svekrvine skole (koja nam zivi vrata do ) i koja tvrdi da mi je djete "razmazeno" i da se malo po guzi "MORA".Uglavnom on je gotovan bio skeptican dok nije vidio kako funkcionira s mamom a sad kad je provalio da to funkcionira uz puno manje placa,stresa i histerije uredovno i ravnopravno dijeli moje odgojne metode Dino<
><i></i>

[eli]

pokušala sam sa tom metodom, ali nema šanse da sjedne, čak ni kad sam ja sa njom. nekad sam je stavljala u krevetić, dok se ne smiri, no prije par mjeseci počela je sa pokušajima izlaska iz krevetića koji bi završili tako da uspije prebaciti obje noge preko ograde i tako sjedi na njoj i balansira na guzi dok je ja ne uzmem. strah me da ne padne i ne slomi kičmu. <i></i>

[mamaDEA]

Mihaela, vidim da imamo vršnjake (jakov, 24.04.2003.). Baš supić.<
>Što se tiče muža: znaš da smo mi te (mame) koje stalno grakčemo, smirujemo, navodimo, upozoravamo i slično, a tate su (barem u mom slučaju) tiši i kada nešto napravi uglavnom viče: Pogledaj ga šta radi, daj ga smiri i sl. Tako da kad ga u kriznim situacijama mm pošalje na kauč shvati to nerijetko ozbiljnije i bez pogovora ode. Možda tome pridonese i ozbiljniji muški ton glasa, ne znam, ali bitno da upali.<
>Eli- moj savjet ti je da budeš uporna da pokušavaš i pokušavaš- shvatit će. Pa makar i silom, ali popustit će. Mi imamo prijatelje čiji sin u takvim situacijama ide u svoju sobu i oni zatvore vrata. Sjećam se kako je to izgledalo na početku (tada nisam imala dijete)-vrištao je, histerizirao, plakao, pljuvao po njima (katastrofa), ali su ga oni svejedno odvukli u sobu i zatvorili vrata. Nakon 5 min bio je kao bubica. I tako do dana danas (ima 4g.). Sada mu tata samo kaže: J. idi u sobu i smiri se, i on ode, nakon nekog vremena proviri iz sobe i pita : jel mogu van, a tata kaže NE još 5 min. (mi umiremo od smijeha jer je već velik). I nakon toga sve OK. A dugo im je trebalo da dođu do te faze.<
>Bolje da plače jer ju ti prisiljavaš da se negdje sjedne (izolirano) nego da ju tučeš i sama na kraju imaš osjećaj da si napravila nešto neoprostivo. <i></i>

[lipstick]

po cemu je neoprostivo ako dijete lupis pio guzi zato sto te ne benda ako non stop govoris NE-NE? Mislim da je OK ako dijete unaprijed zna da nesto ne smije uciniti i ako je upozoreno da ce biti kaznjeno (ne mora to biti packa, moze biti i soba, kauc,ukidanje TV-a,...). Mislim da je svako dijete sposobno da nauci da losi postupci nose i posljedice. Za mene je to samo dobar odgoj i pokazatelj da roditelj ne lema dijete zato sto je zivcan ( pa je logicno da poslije osjeca grizu savjesti - i treba !) nego da je dijete dobilo po guzi zato sto mama/tata razmislja o posljedicama koje bi se mogle pojaviti u buducnosti. <i>Edited by: lipstick at: 20/7/05 12:24<
></i>

[SanjaMK]

Kod nas pali (najcesce) mito i korupcija, a nekad i pretnja tipa ( necu se vise druziti stobom). Nekad nista ne pali, ali najcesce je to kada je nenaspavan ili gladan. <
>Teodor 20.06.2002<
><
><
><
><
><i></i>

[Mihaela]

Ove metode ne pale iz prve.Meni je Dino vristao i urlao u pocetku na krevetu a ja sam morala sjest pokraj njega i milion puta ga vratit na mjesto kada bi se digao ili cak ga drzat skoro cijelo vrijeme i samo sam ponavljala nesmijes se dici dok se ne smiris.Sad kad kuzi sam na to pristaje ali je stvano trebalo vremena. Dino<
><i></i>

[moj(a) djeca(k)]

Quote:Kada krene sa nemogućim radnjama (bacanje stvari, bezrazložan plač, šutanje cipela po hodniku i sl.) prvo ga usmeno upozorim, podignem glas (izderem se), i kada ne upali potjeram ga na kauč da sjedne i ne smije se maknuti dok god se ne smiri. Na kraju sam pita, "mama može doje". <
><
>Potjerati na kauc?? Sobu? Zaprijeti bilo cim??? Ne, drage moje kod nas to ne pali jer on ne konta (ili mozda ne zeli da konta ). Ako sto pokusmo od gore po
ojanog on pocne da se baca po meni, vristi i vrlo je samodestruktivan a da bude na jednom mjestu to NIKAKO.<
>Znate kako se kaze u narodu:" Sit gladnom nevjeruje" Nisam ni ja do prije godinu dana. <
><
>Hvala Bogu, mi polako izlazimo iz ove faze. Moj djecak iz dana u dan postaje razumniji i mogu napokon kao nesto da pricam, objasnjavam itd Vjerovatno u nekoj drugoj (naprednijoj) fazi precicemo na kaznjavanje ali trenutno nijedna metoda kod mog malisana ne prolazi. <
>Problem je u tom sto smo dugo zivjeli u zajednici i niko nije smio ruzno da ga pogleda, da mu bilo sto za
ani (cak i onda kada je prstice stavljao gdje ne treba -struja itd). <
>Moj djecak<
><i></i>

[beammama]

Quote:Problem je u tom sto smo dugo zivjeli u zajednici i niko nije smio ruzno da ga pogleda, da mu bilo sto za
ani (cak i onda kada je prstice stavljao gdje ne treba -struja itd). <
>md <
><i></i>

[Narya1590]

Quote:Kada krene sa nemogućim radnjama (bacanje stvari, bezrazložan plač, šutanje cipela po hodniku i sl.) prvo ga usmeno upozorim, podignem glas (izderem se), i kada ne upali potjeram ga na kauč da sjedne i ne smije se maknuti dok god se ne smiri. Na kraju sam pita, "mama može doje".<
><
>Svaka cast kad kod nekog to pali .<
><
>Evo ja sam uvela i sjedenje u kreveticu dok nije pokusala iz krevetica na glavu da skoci, sad sam uvela sjedenje na fotelji u hodniku. I tako ona sjedi na fotelji i urla. Kao recimo jutos, poslala sam je da sjedi tamo jer se bacala po podu kad sam joj pocela praviti pletenicu, na njen zahtjev naravno, ali pazi nije joj odgovaralo sto sam joj skupila kosu dok sam je cesljala isto kao kad hocu da joj napravim rep. Naravno, razumno objasnjenje ne pali, ona se odma' baca na pod i pocinje urlanje. Ja primijenim sve ovo iz ovog gore quotanog, posaljem je na fotelju, ona urla 20 minuta (ne lazem, 20 minuta zbog nacina na koji sam joj pocela praviti pletenicu), smiri se , ja napravim pletenicu, ona sjedne, ceka me da se obucem da izadjemo van...dakle potpuno je mirna to vrijeme...izlazimo u haustor, izmedju drugog i treceg sprata pocne vristati: Ali ti me nisi maloprije pocesljala ko za pletenicu, ti me pocesljala ko za rep...i nastavlja tako sve do taksija, i u taksiju, i smiri se tek kad smo dosli do moje mame...al' se sva napuhala ko zaba.<
><
>Mislim vratila sam se na ovaj topic nakon sto sam prije nekog vremena napisala da je ne bih nikad lupila po guzi. I jos uvijek ostajem pri tome da je necu lupiti po guzi, al' meni cesto treba da mi neko zdrma samrcinu da ostanem prisebna nakon ovakvih scena bukvalno nicim izazvanih. Ida, 24/07/2002 <i></i>

[Hajdi]

Narya, nevezano na kažnjavanje, htjela sam ti samo reći da smo mi najgore ispade imali uvijek ujutro kad smo se spremali za odlazak na čuvanje. Nini je to uvijek bilo jako stresno i zato je komplicirala i radila scene do ludila za najbanalnije stvari, kao što je i ova vaša pletenica. Nekad smo izlazili iz kuće s takvim urlicima da nas je čula cijela ulica. Par puta sam se i ja izderala i lupala sam vratima od auta da se sve treslo, ali sam vidjela da nema od toga koristi. Pomogla nam je promjena rutine, par puta ih je ujutro spremao MM, par puta baka, ja sam se malo skulirala i pustila sam je nek se dere do mile volje bez reakcije s moje strane, i onda je to nekako prošlo samo od sebe. Kažnjavala nisam jer mi je bilo jasno da ona radi scene zbog mrskog jutarnjeg odlaska od kuće kojeg nije mogla izbjeći ali ga je zavlačila koliko je bilo moguće. Kod nas je najbolja kazna trenutačno oduzimanje privilegija, znači ako se njih dvije tuku na kauču i svađaju koji će crtić gledati ja momentalno gasim tv dok se ne dogovore. Jedno vrijeme imale su paklene svađe koja će prva izaći iz auta, koja će prva ući u kuću i slične fore. U tom slučaju ne puštam ih van iz auta dok se ne dogovore i tražim da poštuju dogovor. U stanju smo sjediti 15 min u autu ali ne popuštam dok se ne smire, jer su inače u stanju urlati i plakati još pola sata. Nina (7.7.1999)<
>Lucija (21.6.2001)<
><
><
><
><
><i></i>

[Narya1590]

Quote:U stanju smo sjediti 15 min u autu ali ne popuštam dok se ne smire, jer su inače u stanju urlati i plakati još pola sata. <
><
>Uh, Hajdi isto je tako i kod nas. Samo sto mi nekad stvarno grozno bude kad se pocne derati zbog sitnice i onda zavrsi tako sto se zagrcne i povrati . <
><
>Ma u pravu si ti sto se tice ovog stresa vezanog za odlazak na cuvanje, mada ona ide na cuvanje kod moje mame i to od cetvrtog mjeseca zivota. Al' ko ce joj ga uvijek potrefiti, nekad se probudi super sve, a nekad urla. Evo jutos na primjer legla pletenica i sve za pet. Ista procedura ko juce, isto sve, istao smo i zurili da ne zakasnimo, a ona ko <
><
> Ida, 24/07/2002 <i></i>

[zeljka35]

Ja sad s velikim vremenskim odmakom mogu reci da smo s 4. rodjendanom okrenuli novu stranicu u komunikaciji.<
>Sad pale i ucjene i dogovori i razgovori, "po guzi" nam vise nije potrebno. Jednostavno je trebalo proci vrijeme i imati zivaca docekati da prodje ta nemoguca faza od koje cu imati traume do kraja zivota.<
>Daleko od toga da on vise nije zahtjevno dijete. Je i te kako. Ne sljivi nikakav autoritet, posjecuje psihologa. Ali prema onome sto je nekad bilo - ovo je pjesma.<
> <
><
>slike sa kupanja<
>Adrian videoDarjan,28.07.2000<
><
>Adrian,07.07.2003<
><i></i>

[patkica]

Quote:Svi znamo da su dvogodišnjaci često puta nemogući, ali to je faza koja prođe i to piše u svkoj knjizi. Naravno da su takve situacije za neizdržati iteško se svladati da ga ne klepiš po guzi<
><
><
>Sad kad gledam svoje dijete kakvo je bilo sa 2 godine a kakvo je sada (4 godine), zalim za vremenima dvogodisnjaka <
>Svaka cast tim knjigama, al moj ih sin nije citao. On je citao neke koje imaju i dalje uzlaznu putanju.<
>Sve ovo sto vi pisete mi prosli i prolazimo i dalje uz neke izmjene i promjene s obzirom na odrastanje.<
>AKo "pucate" s dvogodisnjacima, di cete bit sa 4 godine? <
>Na batinama.<
><
>Lipstik - bez nekih dubokih analiza i zelja za dugackim objasnjavanjima (puca me 31 stupanj u sobi u ponoc pa nemam inspiraciju ) - ono sto je lose je - da ucis dijete da agresiju rjesavas agresijom i da ga utisavas SAMO ZATO jer si fizicki jaca. Trenutno. <
><
><
><
><
><i></i>

[kimama1]

Quote:Sad kad gledam svoje dijete kakvo je bilo sa 2 godine a kakvo je sada (4 godine), zalim za vremenima dvogodisnjaka<
>E vidiš, da si ga mlatila kad su mu bile dvije, sa četri bi ti bio super <
> naravno<
>K nije navikla na "po guzi" tretman, ali lako je meni pričati kad je ona zaista, bar po mojoj skromnoj procjeni, dijete koje hoće poslušati kad mu se fino objasni. Zasad.<
>Osim kad NEĆE. E tu dobijem mlade i 4 frasa odjednom, ali fakat ne dižem ruku, jer osim grozne uvrijeđenosti neću ništa postići.<
>I ja katkad posežem za ucjenama, to mi se ne sviđa, ali pali.<
>Ustvari, nekad sam inzistirala na onome: DOk ne napraviš to i to, nećeš dobiti to i to, a ne AKO ne napraviš...<
>Ali to je zapravo isto sr***, drugo pakovanje <i></i>

[eli]

blago vama sa lako odgojivom djecom. pa makar bili teški za jesti.<
>ne ponosim se time što je ponekad, kao odgovor na njenu agresiju puknem po guzi. isprobala sam svašta, ignoriranje, smirivanje (dobila nokte u lice), time out (nema šanse, ni uz moje prisustvo), kazna (ona u krevetiću, a ja pokraj nje na velikom), ucjene, nagrade, igrala na kartu suosjećanja...<
>agresivnost je eskalirala. počela me lupati po par puta dnevno. a jednom i pred vrtićkim tetama koje su se zgrozile. <
>redovito joj objasnim da nije lijepo tuči mamu, da mamu to boli, no njoj je svejedno. dovoljo je reči da sam prije pola godine dobila odgovor :"baš me bliga". <
>kod nas je specifična situacija. ona je agresivna gotovo isključivo prema meni. ajde, ponekad se pokači s vršnjacima oko igračaka, no mlađe i starije nikada ne dira. a ni tatu, nonu, životinje... mama je dežurni krivac. a mama je ona koja svaki ttrenutak kad nije na poslu posveti isključivo njoj. više nego majka, ja sam dežurni animator i u mojoj prisutnosti ne primjećuje nikoga.<
>odletila sam sa teme, samo hoću reči. kod nas nije problem ni u djetetu ni u meni, već u našem odnosu. i daleko postavljenim granicama koje ona ne želi vidjeti. <i></i>

[MjesecevaZraka]

Patkice, ako ce te utjesiti, i ja imam osjecaj da nam je putanja uzlazna. Ocito su citali iste knjige! <
><
><
><i></i>

[patkica]

Quote:blago vama sa lako odgojivom djecom. pa makar bili teški za jesti<
>Pretpostavljam da mislis na mene (zbog opaske o jelu), pa bih ti samo rekla da moje dijete je sve osim lako odgojivo, to cak nasa teta u vrticu (koja ga jako jako voli) priznaje. <
>Mislim da ovdje ne analiziramo koje dijete je a koje nije lako odgojivo (bar ja nisam), nego pricamo o nekom pristupu necemu.<
>Ja sam se milion puta nasla u situcaiji da bih ga izlemala (jer se nadjem pred zidom i ne znam dalje, jer pucam po svim savomima i dr.), al se uvijek (do sad) suzdrzim, jer ne vjerujem u tu metodu, i argumenti koji su protiv su mi jaci od argumenata koji su ZA. I vjerujem da je kratkorocno tako puno puno teze (meni je beskrajno to tesko ponekad) al dugorocno mislim da je puno bolje <
><
><
><
><
><i></i>

[eli]

ne, nadovezala sam se na kimicin opis njene kćeri koja je razumno dijete, tj. dijete koje želi saslušati i uvažava objašnjenja. a to sa hranom sam navela kao primjer da svaki roditelj ima neki aspekt odnosa sa djetetom u kojem ne može ubjediti dijete da posluša. naravno, kod jela, lošeg spavanja, obične dječje nervoze "po guzi" nema smisla.<
>bit topica je pristup, no svako dijete u svakoj situaciji traži drukčiji pristup. "po guzi" je zadnja stvar koju koristim i samo u iznimnim situacijama. jednom se desilo da sam morala tako reagirati zbog njenog inata koji bi je mogao stajati zdravlja. na stubištu mi je prijetila (nakon što sam joj rekla da ne dira prljave stepenice, skupljaju se i pljuju neke poludžankoze) da će ih polizati. i nakon molbi i natezanja izvršila je prijetnju. više to nije ponovila.<
>kod nas je problem agresija prema meni i to što nemam autoriteta. agresija jenjava. dal zbog jedne "po guzi" kad pretjera ili zbog odrastanja, ne znam. provela sam sate, dane, analizirajući svoje ponašanje, eventualne greške, kojih je bilo i bit će, no nisam došla do pravog razloga njenog ponašanja. vjerojatno bi neko drugo dijete drukčije reagiralo, no moja ima karakter koji se teško opisuje. voli biti šefica, borbena je (ne samo fizički), od rođenja ima ono što se naziva jaki instinkt za preživljavanjem (puno je sisala, bljucala, glasno plakala čim bi je spustila iz ruku), često se ponaša slično dominantnom psiću iz legla (koliko to na prvi pogled ružno zvuči, znaju oni koji su doma imali okote pasa na što mislim), odmjerava snage sa sebi ravnima (tu je mama najčešći objekt), podmiče granice, strašno je ljubomorna na mene i uvijek moram biti samo njena (ne dao bog da dignem drugo dijete ili životinju)...<
>s druge strane, draga je i zadnjih pola godine jako mazna, šarmantna, puna duha i humora,
bljava, hvalisava, prihvaća nepoznate, dijeli svoje igračke, ali uzima tuđe, nježna je prema bebama i životinjama... <
>proći će.<
>odplovila ja sa teme. <i></i>

[patkica]

Ono sto sam ja nasla (i od vrticke psihologice s kojom dosta razgovaram cula) je - agresija kod takvih malih (pocne s grizenjem, pa ide na ruke - tucnjava, onda tuku s nogama, i onda se u drugom krugu opet pocnu odozgora) je izraz NEKE emocije, neke ljutnje, necega. To sto ona tebe tuce ne znaci da je na TEBE taj tren ljuta, nego ona jos uvijek ne zna kako izrazit svoju frustraciju zbog necega. Nauciti ih "pravilno" izrazit ljutnju (tj. ono sto ih smeta) izuzetno je tesko i traje. Al je bitan dio socijalizacije (koja sama po sebi nije stvar da se dijete samo nauci igrati u skvadri, nego je jako tezak proces savladavanja drustva).<
>Bitno je da dijete izrazi svoje neslaganje, ljutnju, to je sve normalno, ljutnja je emocija koja je zdrava sama po sebi i normalna, samo se mora usmjeriti na prihvatljivi nacin (tipa - da lupa u nesto drugo, ja se po savjetu spremam kupit mu boksacku vrecu , ili - u nasem vrticu imaju papire koje cijepaju u sitne komadice kad su ljuti i slicno).<
>Isto tako, treba ih nauciti da i sami skuze sta im se dogadja (vrlo cesto su oni i sami izgubljeni i prestraseni emocija koje im se vrzmaju)... ja svog malog vec neko duze vrijeme "maltretiram" kad ga uhvati huja da mi KAZE sta ga ljuti. I stalno to ponavljam - reci mi sta te naljutilo, mama ne zna ako joj ne kazes, ne razumijem te dok mi ne objasnis itd.<
>U pocetku nije nikakvog rezultata davalo, onda malo pomalo... pocelo je biti da me tuce i u isto vrijeme vice na mene sta ga ljuti (npr. tuce me po ledjima i vice kako ga ljuti jer sam ja zatvorila vrata a on je htio i sl.)... sad se vec (ne uvijek, ponekad bar) dogodi da se izderava na mene (ili pada u plac) pa mi govori (mislim -razlozi za dernjavu su uvijek takvi da bi ja sjela na pod i plakala - npr. nisam mu smjela reci dobar tek) dakle - govori mi sta ga ljuti pa me ponekad zaboravi lupit <
>Uglavnom, ja se trudim vidjeti napredak.<
>Al u cijeloj toj prici, da mu svojim primjerom pokazujem - ne bih puno postizala (da ga lupam). <
><
><
><
><
><i></i>

[SanjaMK]

Quote:nisam mu smjela reci dobar tek<
><
>uhh pre par dana Teo je tako jako plakao i pola dan se ljutio da bi mi na kraju objasnio da kada sam ja kihnula on mi je rekao u Zdravlje, a ja nisam mu rekla Hvala! <
>Teodor 20.06.2002<
><
><
><
><
><i></i>

[franika]

Citam i citam ove vase postove i prisjecam se zadnjih godinu dana kako je bilo sa mojim F. (dakle razdoblje izmedju njegove 2. i 3. godine). <
>Malo prije njegove 2 godine poceo nas je tuci cisto iz znatizelje, ispitivajuci nasu reakciju, pa je onda bacao plisane igracke na pod trazeci od mene da zbog toga placem ("Da mama place") i onda me prvo samo znatizeljno promatrao (valjda ga je fasciniralo kakvu reakciju njegov postupak moze izazvati), da bi presao u fazu da bi ucinio to isto, trazio me da placem a onda me isao gliti i tjesiti. To je bila ona faza izmedju 2 i 2 i pol godine kada je 2 puta namjerno bacio tanjur na pod (tako iz cistog mira) da vidi kako cu reagirati, dakle faza ispitivanja granica a i bio je ocito podsvjesno fasciniran izazivanjem nasih reakcija (nasa ljutnja, i da koji put i po guzi) na svoje postupke. Istovremo je bio jako plah prema drugoj djeci i cim bi ga netko i dodirnuo rasplakao bi se. Dakle agresija je bilo iskljucivo usmjerena na nas, roditelje te baku i didu. Nakon te faze slijedila je ja ju volim zvati "bas me
iga" faza i ta mi je moram priznati bila najnapornija. Jednostavno se nije dao obuci, normalno voditi za ruku, promjeniti pelenu...sve je iziskivalo ogroman napor s nase strane a on je stalno bjezao i umirao od smijeha dok smo ga lovili po stanu. To je bila i faza bacanja po cesti iz cista mira (narocito na pjesackom prelazu i tada je dobio opet par puta po guzi), vristanja i otimanja kada mu nesto nije bilo po volji. U toj fazi nije jos bio dovoljno zreo za razgovor, uvjeravanja pa cak ni na ucjene. On je jednostavno tako morao odreagirati, obicno bi ga pustila da odreagira, pokusavala to ignorirati a kada je takvo ponasanje postalo opasno za njega ili okolinu zavrsilo bi po guzi. Nije to bilo cesto ali tada jednostavno nije bilo drugog nacina, barem se meni tako cinilo. Bila je to faza njegove rastuce ljubomore prema mladjoj sestri, ljubomore koja je progredirala nesluceno
zo iz dana u dan a sa njom i agresivnost-prvo usmjerena direktno na nju a onda kada je ipak shvatio da nju ne smije tuci uslijedila je pomaknuta agresija pa smo mi i baka i deda dobivali sve ono sto je njoj bilo namjenjeno. Ta je faza kulminirala negdje malo prije njegovog 3. rodjendana no onda smo ucjenama i kaznama (ovdje opceprihvatljivo sjedenje na krevetu ili stolici) mogli puno, puno postici tako da je po guzi bila sve rjedji nacin rjesavanja problema. Istovremeno se u ovoj fazi promijenio i odnos prema drugoj djeci-sada je on razgovorom sa tim djetetom pokusao rjesiti problem ako je neko dijete bilo agresivno prema njemu (tipa:"Nemoj me gurati")a nije se vise rasplakao. Ta faza je trajala do prije nekih mjesec dana i sada po prvi put mogu reci da mi je dijete zaista postalo pravi mali razuman covjek i ta se prekretnica dogodila prakticki preko noci. Razuman, prihvaca nase sugestije, agresija u svakom pogledu, a narocito prema sestri je nestala (samo jos ponekad zna udariti baku ili dedu, no to je problem koji ONI moraju sa njim rjesiti), prema nama (MM-u i meni) vise nikada nije agresivan, kada je ljut verbalizira tu ljutnju: "Pa mama slusaj me kada ti govorim!" ili ako padne vice "Pa zasto me nisi drzala?!", kooperativan je,
izan, stjece polako osjecaje empatije i
ige za drugoga i tudje osjecaje, isprica se sam od sebe kada napravi nesto lose. U ovoj fazi kada njegova seka baci plisanu igracku na pod on trci i pokupi ju govoreci joj "Nika, nemoj bacati igracke na pod, to nije lijepo!" a u odnosu prema drugoj djeci dosli smo do faze da se zna
aniti odnosno kada neko dijete njega udari vrati mu na isti nacin no nikada prvi ne udari. Dakle, ne moram ni napominjati da smo dosli do faze kada je po guzi stvar proslosti i vise nemamo niti jednu situaciju koju moramo na takav nacin rjesavati. Ako treba pribjegnemo ucjeni no ni to vise tako cesto jer se on cesto zadovolji logicnim objasnjenjem (npr: moramo se sada pozuriti van jer ce se ducni zatvoriti pa ti necu moci kupiti sladoled) i on takvo objasnjene prihvaca i dapace zapocne razgovor o tome "Zasto se ducani zatvaraju, kada se otvaraju" i tako kroz razgovor se obucemo i izadjemo. No put do ovoga gdje smo sada bio je stvarno duuug i trnovit. Fran 23.4.2002. Nika 9.5.2004.<
><
><
><i></i>

[Natasa36]

Evo i nas u ovaj klub... <
>Već sam cvilila da mi je dijete nemoguće... I mi probamo sve, upozorenje jednom dvaput, triput, pa u kut na smirivanje (ma nije to baš kut, jedan dio sobe koji se zove "kut"). Uglavnom vrišti kad se to događa, ali onda u
zo (iako još plače) govori da se je smirila... Pa objašnjenje još jednom zašto je bila u kutu i tak. I naravno: molbe, mito, povremeno ucjene, promjena prostorije, preusmjeravanje zanimanja... I ima slučajeva kad ne pali NIŠTA. Recimo, na moru nam je stalno bježala. To mi je bilo strašno. I sve smo još nekak rješavali dok mi nije z
isala prema moru, betonskom dijelu sa dubokim morem. E nakon što sam ju ulovila, dobila je po guzi, tj. peleni (još ih nismo skinuli ), jednom. I to je za nju bio svojevrsni šok, jer se to nikad prije nije dogodilo. Pred kraj ljetovanja je ipak već bila u stanju put od hotela dio plaže, recimo 5 minuta, proći bez bježanja i bez držanja za ruku, onako kako treba...<
>Tu spada i jezivo vrištanje za najmanje sitnice, posebno kad
aco zaspi (neodoljiva želja da ga probudi, i ne da si objasniti da je za nju do
o da on spava jer joj se možemo potpuno posvetiti...).<
><
>Moram priznati da sam prilično na rubu sa živcima, kod nje je ova faza izuzetno izražena, pojačana s dolaskom
aceka i jako jako jako se moram suzdržavati da ruka ne poleti prema guzi kad potrošim sva druga sredstva...<
><
>Btw, mene su znali klopit i ja baš zato ne bih htjela to raditi svojoj djeci... Pretrnem na samu pomisao da bih joj mogla navuć traumu... Mi sijecanj 2003<
><
>Ma sijecanj 2005<
><
><i></i>

[franika]

Natasha36, <
><
>Skroz te kuzim, ako pogledas moj sig vidjeti ces da su nam djeca iste razlike u godinama. I F. je dobio seku kada je imao tocno 2 godine i vrlo smo slicne faze prolazili kao i ti. Procitaj moj post pisan tocno ispred tvoga,da sad ne ponavljam.<
><
>Quote:Tu spada i jezivo vrištanje za najmanje sitnice, posebno kad
aco zaspi (neodoljiva želja da ga probudi, i ne da si objasniti da je za nju do
o da on spava jer joj se možemo potpuno posvetiti...).<
><
>Potpisujem u potpunosti i vjeruj fakat nista ne pomaze, mi probali sve i svasta i na kraju ga je proslo samo od sebe kao i sve druge "musice" (otvaranje svih vrata i ulazenje u sve ducane dok hodamo po cesti, penjanje na sva moguca i nemoguca mjesta, bjezanje u najzmazanija zabacena dvorista i kuteve u parku-nikada nije bio dijete koje se lijepo poslusno igra u pjescaniku , bacanje na pod nasred ceste ili jos omiljenije nasred pjesackog prelaza, svako malo pokusaji nokautiranja sestre, svako malo pokusaji nokautiranja nas i sve blize rodbine..). I ja sam vec bila na kraju sa zivcima i onda prije mjesec dana odjednom kao neki "klik" u njegovoj glavici. I od tada je super, samo kaj mu seka sada polako ulazi u "terrible two" fazu, tako da kao sto vidis nikada mira! Fran 23.4.2002. Nika 9.5.2004.<
><
><
><i></i>