Moj stariji je bio vrlo slican tvojoj princezi, prva godina je prosla skorom konstantno u suzama, jedino dobro i lijepo mu je bilo pomagati teti, i to teti koja nije bila njegova, nego je zenskica skuzila da to malom pomaze i dolazila po njega da joj pomogne gurati kolica s jelom, da joj pomogne objesiti ukrase po hodniku....
On doma nije htio pricati o vrticu, ja bih morala izvlaciti iz njega, ali sam brzo prestala, jer je stvaralo kontraefekt.
Jednog dana sam mu predlozila do odnese slikovnicu koju je tada jako voljeo u vrtic, pa da im teta procita prije spavanja, drugi dan je ponio neku kazetu s pjesmicama, pa onda vhs s nekim crticem. I malo po malo je pocelo opadati njegovo nezadovoljstvo, jer je valjda na taj nacim sam sebi dobio na vaznosti, svi su se veselili njegovim knjigicama i kazetama, poceli su i prvi dogovori i moljenja da donese to i to, i on je na taj nacin, polako poceo prihvacat "nemilosrdnu stvarnost" tj. ostanak u vrticu.
Da se razumije, on nikada nije postao odusevljen cinjenicom da ide u vrtic, ali to je poslije bilo verbalno prepucavanje, bez suza i urlanje....
Nemam ti savjet kaj bi trebalo uciniti, ali pricanje i uvjeravanje o vrticu u popodnevnim satima, mislim da nije neko rjesenje, jer joj se onda 24h svodi na nesto sto njoj trenutno nije drago, probaj popodneva iskreirati drugacije, s necim cemu se ona veseli, posjeti nekom prijatelju ili on vama, setnja po kisi u gumenjacima i kabanici do poda

, mozda citanje neke nove knjigice ili speci zdjelu kocica i svi skup sjednite pred neki dobar stari, smjesni crtic i valjajte se od smjeha....
Svi mi smo drugaciji, a takoder i nasi klinci, uspjet ce i ona tamo uzivati samo joj treba vremena ( i dobra teta koja ce imati razumjevanja i volje joj u tome pomoci), a neki ce nakon par dana prihvatiti vrtic i to okruzenje pod nekaj naj... (takav je moj mladi)
:juhu