Kako zaštititi dijete od... SVEGA??!!!

[melita]

Ovako ide priča. Danas smo kod sestre napravili za roditelje surprise party povodom 40 godina braka. I tako svi bili veseli i razdragani, a Valter, šarmer kakav već je, išao od ruke do ruke i usput se dočepao nekakvog plastičnog pištoljića kojeg je zdušno krenuo premetati po ustima. Već je prošlo dosta vremena od igre pištoljčićem, party ide dalje, a mi komentiramo kako je Valterčić fino krenuo sliniti, sigurno će novi zubić. I tako, stigli mi kući, od igre s pištoljem prošla su već dobra četiri sata kad dijete brizne u plač kleti. Ja ga pogledam i vidim nešto čudno skroz otraga, na njegovom jeziku. Kad tamo - MALI PLASTIČNI ČEPIĆ S PIŠTOLJA !!!!!! Kao vakuumom se zalijepio za jezik i ne mrda. Izvadim ga brzinom svjetlosti i iste sekunde totalno oduzeta padam na pod. Što bi bilo da je zaspao bez cicanja i prije nego sam otkrila taj glupi čepić i da se u snu zahliknuo i da je čepić završio u dušniku? Što bi onda bilo? Zar čovjek stvarno u djeliću sekunde, zbog trenutka opuštanja može zauvijek ostati bez dotad potpuno zdravog i pravog djeteta???? Kako to spriječiti????? Kako ih zaštititi od... SVEGA???? Kako ići kroz život, a da barem jedan dan ne pomislite na neki od najgorih scenarija koji vas mogu zadesiti?

[LiKmama]

uf, grozno iskustvo.
pomisljam na svasta, kaj god radili, kamo god isli, pretumbavam opcije, vazem rizike - odlucujem. druge nema.
po ovakvom pitanju - nista ne smije u usta (sto nije hrana ). naravno da meni iza ledja ide.
pa branim, objasnjavam, ucim ih.... i pazim. koliko je moguce.

[Ciara]

to i mene ubija
dječak iz susjedstva (3 god) se ugušio žvakom, ja sam odmah iz kuće izbacila žvake, bombone, lizalice-a neznam kakve koristi od toga
dođe mi da plaćem kad vidim njegove roditelje i mislim da je to nesreća koja se može dogoditi svakom

molim te bože samo ne meni.

[franika]

Strasno,Melita! O ovome i ja svako malo razmisljam.

Eto, kada je Fran ima oko godinu i pol isli smo sa njim u Mercatone gledati neki namjestaj. Fran je trckarao a MM je isao za njim dok sam ja razgledavala. I tako smo se razdvojili - MM sa Franom na jedan kraj a ja sama na drugi. No u jednom trenu sam se prenula i pomislila da di je Fran i kaj radi. Odem ga potraziti i nadjem ga kako cuci u kutu nad necim pored jednog izlozenog bracnog kreveta a MM pregledava u tom trenu neki katalog. Ja odjurim do Frana, oko njega rasipane sarene male kuglice a ostatak on vadi van iz nekakve flourecentno zute kutije od stiropora. (uglavnom boje jedna primamljivija od druge ). Imam sta za vidjeti-te kuglice su bile otrov za stakore a ja sam cistom srecom odmah skuzila o cemu se radi jer su bas nekoliko dana prije toga, kod mene na poslu bili postavljati isti takav otrov jer smo imali miseve u uredu. I jos sam komentirala sa kolegicama da taj otrov jako primamljivo izgleda za djecu tako upakiran!

No da nastavim ...odmah sam to Franu uzela iz ruku, obrisala mu rukice maramicama, odvela ga i na WC i oprala mu jos rukice no ono sto me bacalo u ocaj je bilo da nisam bila sigurna je li koju od tih kuglica stavio mozda u usta!!! Odmah smo nazvali bolnicu u klaicevoj da ih pitamo u kojem roku se mogu pojaviti simptomi, rekli su nam u sljedecih 10-tak minuta a to je vec bilo proslo pa sam se malo umirila. No da sam tada izgubila 10 godina zivota zbog soka-jesam!

[sjemenka]

I mene su danas uhvatile tmurne misli, također sam razmišljala o neizvjesnosti života i bespomoćnosti.
Mislim da je južina jer nisam imala neki konkretan povod.
Nama se jednom R. izgubio, svaka minuta nas je bacala u još dublji očaj.

[Maraja]

I ja vrlo cesto razmisljam o tome, i da vam ne pricam kakve sam sve horore ponekad zamisljam u glavi. U stanju sam 5 puta da udjem u sobu dok Korina spava da vidim da li dise, da branim Mijatu da sam silazi ili se penje uz stepenice (iako zna), da mu ne dam da skace po krevetu, da ga bez moje pomoci ne pustam na tobogan (onaj veliki), sve ne bih li ih sacuvala od SVEGA. Ali s druge strane nekad mislim da Mijata poprilicno sputavam i da nije dobro ni to. Treba dete pustiti ali ga opet paziti a ja ne znam kako da izbalansiram izmedju ta dva. Mozda ne bih takva bila da Mijat sa 10 meseci nije imao konvulzije i da tad nisam pomislila da je gotovo i da ga vise nema . Od tada sam jako isprepadana od svega.

[Ciara]

moja malena je sa oko godinu dana pogurala u usta poklopac od čajnika(igračke) i to joj se zaglavilo, počela je plakati a ja vrištati i da sam bila sama vjerojatno bi ja dobila slom živaca

moj brat je skočio primio joj usta i lagano i rukama raširio a mm to isčeprkao van
cijeli dan sam plakala i tresla se.

sad moj brat ima malog klinca i gura mu prste svako malo u usta i pregledava dal ima što unutra

[maja3]

Joooj to i mene muči. I nesamo tako nego kako da ih sprječim da jureči okolo i naravno ne pazeći ništa ne razbiju nos, čelo, slome se il kaj ja znam.
Kad ih vidim kak jurcaju okolo kosa mi se diže na glavi. Pada im na pamet skakanje s treče štenge na bean bag (ona vreča za sjedenje) da ne govorim da Dora već ima tri šava na čelu (sveki čuvala), Mislav si je razbio usnicu, Domagoj ogulio kožu ispod nosa a ja se čudim kak nisam u najmanju ruku već sijeda ako ne i luda.
Stalno vrištim da se smire da ja ne želim više u Klajćevu.
A opet desi se i kad najviše paziš tako da uopće neznam kako i što odgovoriti na tvoje pitanje

[mamaDEA]

Baš ste me našle sa temom....
U nedjelju sam kuhala ručak,a moj J. voli samnom prčkati tako po sastojcima i uvijek sijedi na šanku koji je širok i dugačak i nešto kao kuha, dolijeva, sijecka, riba..... Stajala sam kraj njega, naravno, i pomakla se doslovno na sekundu u lijevo da iz ladice dohvatim sol, u toj sekundi je on htio ne znam šta, nagnuo se i pao sa šanka na glavu s tim da je u padu tijelom očešao i kukice koje stoje okomito.

Taj urlik iz petnih žila sledio mi je krv.Brzo sam ga podigla, pregledala, dojurio mm i tek kad se smirio su mi otkazale noge. Nisam mogla doći sebi.
Znam da sam kriva jer ga nisam uopće smijela pustiti da sjedi na šanku, ali baš svaku nedjelju nas dvoje tako kuhamo i on uživa, ja ga pazim jer mi je peć odmah do šanka i kao ne može mi pasti....sve do jednom.

Druga situacija; ljetos smo imali feštu za radnike jer smo završili gradnju kuće. Kum nam donesao točionik za pivu i tako spojen stajao je na terasi.
Od jutra se sve pripremalo, pekao se roštilj, Jakov uživao, svi veseli, mi sagradili svoju kuću ma sve pet!I opet u jednoj sekundi..... ja režem papriku i paradajz na dva metra od tog točionika. Svako malo netko od ljudi dolazi i toči si pivu, ja ne obadajem. Jakov leti naokolo, igra se. Odjednom urlik! Okrenem se prema tičoniku , a moje dijete drži onu ručkicu za točenje na točioniku i vrišti i ne može ga pustiti! Zaletim se i doslovno ga otkinem/iščupam od ručke. I sad se tresem! Stresla ga je struja jer je primio metalni dio ručke, a ne gornji plastični jer je mali i nije mogao dosegnuti, a točionik je bio krivo spojen i tresla je struja. Nitko to nije skužio jer su svi primali za plastični dio. Satima nije mogao doći sebi, taj strah od struje traje i dan danas.
Ne mogu vam opisati kako sam se osjećala, a osjećaj krivice me ubija i danas. Moglo ga je ubiti!
Katastrofa!

[tajci]

Jednom se moj stariji igrao u drugoj sobi s prijateljem, imao je oko 5 godina), došao do nas i kako je skočio tako mu se bombon zaletio u dušnik. Odmah smo mi reagirali i sve je bilo o.k. ali mene i dan danas proganja ideja da se to moglo dogoditi u drugoj sobi gdje nitko ne bi vidio i reagirao. A inače ne smije skakati s bombonima i to zna ali je poskrivećki ukrao bombon.

Taj strah je jednostavno nešto s čim moramo živjeti. Znala sam par puta zvati mamu i pitati je kako je ona preživjela s nas troje, ne zbog napora nego baš zbog te strepnje.

[sanelina]

Drage moje,sva iskustva su strašna,prestrašna
Nažalost svaka od nas je iskusila bar jednom u životu smrtni strah zbog djece.Kako ih sačuvati niti jedna od nas ne zna.Kod mene kući sve utičnice i ćoškovi stola su zaštićeni,nemam niti jednog stolnjaka,cvijeta...većina stvari je dignuta na visinu do koje on ne može doseći...Ipak je Tarik jednom uspio doći do bibera i istresti ga sebi u oči i usta(ležao je)Odmah sam ga zgrabila i u kupatilo onako sa odjećom pod tuš,dok je MM zvao doktora.Srećom sve se dobro završilo jer sam instiktivno uradila jedinu ispravnu stvar koja se u tom trenutku mogla napraviti.Najstrašnije iskustvo sam imala sa Belom kad je imala 4-5 godina.Na nju je pao ormar u njenoj sobi. Ja sam nešto radila u dnevnoj a ona se igrala u svojoj sobi.Popela se na stolicu,pa na radni sto i valjda ormar nije bilo dobro pričvršćeno za zid i sve to padne na nju.Ja sam samo čula kad je puklo da se cijela kuća potresla.Utrčala sam u sobu i samo vidjela oboren ormar i čula nju kako plače negdje ispod ormara.Odakle meni snaga u tom trenutku da jednom rukom dignem ormar a drugom da nju izvučem ,ni dan danas mi nije jasno. Uglavnom, fala dragom Bogu,ona nije imala niti jednu jedinu ogrebotinu na sebi (nekako je srećom stala taman u procjep radnog stola ).Kad sam vidjela da joj nije ništa e tek tad je mene uhvatila panika...plač ...drhtanje.
Ma strašno šta sve čovjek preživi...a šta nas tek još čeka

[sretnamama]

To je i meni jedan od vječnih strahova. I moj malac se jednom gušio vitaminskim bombonom s 4,5 godine, do tada i od tada bombone uopće ne jede.
Jedan jedini put je jeo i zaletio mu se. Užas, sva sreća pa sam izvrsno reagirala. Ali i danas me jeza hvata od tog prizora.
Zato bomboni i žvake ne dolaze u obzir još dugo,dugo. Sva sreća pa ih i ne voli.

[sj]

MM i ja smo bili doma i u jednom trenutku MM je izašao iz kuće prevsti A preko ceste. Vrata ograde je ostavio odškrinuta i gleda preko puta u A da joj kaže kada će preći cestu. U međuvremenu - ja sam mjenjala u sobi posteljinu a T je gledao crtić u DB - T istrči iz kuće, provuće se kroz vrata, projuri pored MM nogu i istrči na cestu. Auto se zaustavi na pola metra od njega (BOGU dragom hvala!). Dovoljan je jedan trenutak da se dogodi nesreća.

[mahima]

Vječno je to pitanje, melita...
Nitko ne može kontrolirati sve životne okolnosti...

[mama25]

Vječno je to pitanje, melita...
Nitko ne može kontrolirati sve životne okolnosti...

slazem se potpuno,radimo sve sta je u nasoj moci ali nezgode se desavaju!
mi smo svasta prosli u ove 3 god. i svaki put kad se nesto desi krivim sebe ali poslije mi je jasno da nije sve u nasoj moci!

[Bubidea]

Odakle meni snaga u tom trenutku da jednom rukom dignem ormar a drugom da nju izvučem ,ni dan danas mi nije jasno

ovo mi je predivno, fascinantno, ocaravajuce...sto sve majke mogu za djecu uciniti

gusio se s bombonom
skoro podletio pod kombi

[anlan]

sanelina wrote:
Odakle meni snaga u tom trenutku da jednom rukom dignem ormar a drugom da nju izvučem ,ni dan danas mi nije jasno

navala adrenalina ili tako nesto. na moju sestricnu i njezinu bebisitericu pao je kombi od naleta jakog vjetra (sjever Europe). siterica je na svojim ledjima zadrzala kombi, malena, tada 2-godisnjakinja, je bila ispod nje i izvukla se bez ogrebotine. ova je bila prilicno natucena, ali sve je zavrsilo ok.

ja isto strepim, stvarno je stvar sekunde, stalno ih treba nadzirati i biti svjestan njihovog napretka u penjanju, vjestini otvaranja ormara, prozora, zelji za iskusavanjem novih stvari, jer ono sto nisu mogli jucer mozda vec danas mogu.

moja je neki dan sama otisla liftom u prizemlje. prvo smo obukli nju, onda smo mi petljali u hodniku, a ona je rekla da ide. mislila sam da ce samo pozvati lift kao puno puta dotad, medjutim usla je u njega i stisnula gumb za izlaz kod garaza. kad sam skuzila da je nema u haustoru u dvije sekunde sam preletjela sve stepenice, otrcala oko zgrade i nasla je ispred lifta, gdje me cekala da je pohvalim kako je velika. Cak si je i kapicu sama stavila jer je bilo hladno.

[IINA]

Nama je starija curica pred jedno dva tjedna proletila kroz staklena vrata od kuhinje...
Jednostavno se zatrčala i umjesto da stane i otvori normalno vrata ona je rukama gurnula staklo.
Krvi ko u priči, dignem kosu, krv lipti po vratu , posjekotine na rukama, glavi i koljenu.
Sat vremena smo ju prali, zaustavljali krv da ustanovimo da li ić na šivanje (naravno cijela riča se odvija u pola deset navečer...).
I tek kad smo ju "sanirali", poljepili prve zavoje, flastere, meni je pozlilo Jednostavno sam izgubila snagu u nogama i počelo mi se povračat. Valjda mi je tek tada sinulo da si je mogla žile prerezati
Ne možeš prevenirati baš sve, na žalost.

[eleonora]

ne znam kako. I sama se to 1000 puta pitam. Sekunda je dovoljna da se dogodi zlo, i koliko god ih paziš nemožeš ih zaštititi od svega. Živim u nadi da se ništa strašno neće dogoditi, trudim se osigurati ih koliko god je to moguće, ali ipak, nikad neznaš.

[Krumpirić]

melita, neznam jel se sjećaš Marinova strašna pada i svega toga...
mi smo zbilja "brižni" roditelji (ne kažem da drugi nisu ), pod tim želim reč da nama dijete dfo 2godine nije ni na sekundu bilo samo, i netko je nonstop nad njim strepio, i sad kad se bliži trećoj god, ja se čudom čudim kad mame pričaju da ostave dijete u kupatilu dok se kupa u kadi dok drugo hrane, kad voze dijete na razne načine, kad im se dijete voza na biciklu bez kacige, kad pričaju da odu u dućan, a dijete ostane doma...meni je to sve SF...a svejedno sam mogla izgubit dijete tu, predamnom i mmom...

Zato sve manje strepim i bojim se, nakon tog trenutka...ne tresem se dok se penje na penjalicu u parku,nit se bojim otuširat dok se on igra...al svejedno nisam spremna na gore navedene rizike-to ni slučajno.
Zato imam potpis koji imam.

[† RLmama]

moja draga prijateljica koja je postala mama u 40 godini zna mi reći: "Kakvo uživanje u roiteljstvu??? Strah, ženo, tek sad znam što je
STRAH!" Činjenica je da i onda kad se potrudiš maksimalno da sve bude zaštićeno da je dijete non stop pod nadozorom, nikad samo, nikad blizu špakera, visine, oštrih predmeta... uvijek postoji opasnost da ga kakva bakterija ili virus ili kakva užasna bolest odnese...
Ja se trudim ne razmišljati o svemu ovome... inače bih potpuno poludjela.

- pred tri godine dogodilo nam se isto što i krumpiriću, i svaki put kad čitam njen post o tome samo brzo preletim očima do dna jer se ne želim sjećati... mi smo imali više sreće, ipak je Josip bio trogodišnjak, ali tatina ramena su visoko gore, koš je još više, a dolje na podu je tvrdi otočni kamen... i on je pao s te visine na leđa, na stražnji dio glave... pred mojim očima, sledenila se moja mama i moj tata... ne znam kakva ga je sila sačuvala, ali ništa mu nije bilo... Užasan trenutak. Užasan.

- Ovo nije vezano za moju djecu ali me je totalno šokiralo. Prošle godine na ljeto došlo se kupati nepoznato društvance grupica petero djece od kojih 7-10 godina. Ne poznavajući mul jedan od njih se popeo na vez za brod i odskočio visoko u vis i naglavačke u more... prolomio se moj krik... neeee stani... Tu je more samo metar duboko!!! Oštre strijene na dnu!! I onda je vrijeme stalo, on je u moru, ne izranja, ja trčim prema njemu uvjerena da je ili slomio vrat, ili rasjeko glavu... užas. I razmišljam dok mi je sve usporeno - pa ovo nema smisla, koliko malo treba da ode život, da nestane... Izašao je s razbijenom glavom, ali živ i pokretan, uplašen u suzama... Mi svi ostali kupači blijedi ko krpe. Eto što ti je život, trenutak i ode, bezbrižna dječja igra koja se može pretvoriti u trenu u tragediju... Užasavam se svega toga.
Ali to je život, i treba ga živjeti!

[melita]

Kakvo uživanje u roiteljstvu??? Strah, ženo, tek sad znam što je
STRAH!"

Ovo potpisujem!

Prije dosta vremena na forumu je bio topic naziva Što vam najviše nedostaje iz vremena kada niste imale djecu?. Curke su pisale da im nedostaje čitanje knjiga, vrijeme za opuštanje, izlasci s prijateljima i sl... Mamashnita je napisala da joj nedostaje onaj osjećaj bezbrižnosti, da nisi za nikog odgovoran. Skoro svaki dan se toga sjetim.
Divim se svim mamama koje su uspjele u kriznoj situaciji reagirati nadljudskim instinktima i time se zapravo uvijek tješim. Nekako sam uvjerena da bih i ja bila u stanju svoje dijete zaštititi. Čim pomislim na to već mi raste adrenalin. Uf!

[Ciara]

ma melita ni neznaš kako reagiraša poslije nemožeš vjerovati što si učinio

ja se sjećam kad je jedan auto jurio suprotnim smjerom prema nama , mm se zaderao pazi Emu i skrenuo sa ceste na travu , a ja se automatski bacila na malu, tip je projurio autom pokraj nas ko da nas nije ni vidio
nadam se samo da nije pokupio nekog drugog

da mm nije skrenuo ko zna gdje bi bili

[HoneyB]

Kada sam obznanila na poslu da sam trudna, kolegica (inače samohrana majka) rekla mi je: "Čestitam! Dobrodošla u zemlju straha."
Naravno da sam mislila da pretjeruje. Sad više ne mislim. I svaki dan se pitam kako ga zaštiti...počnem od bolova u trbuhu, preko iznenadnih padova, do otmice zbog trgovine ljudima, karcinoma,pa čak i obične neuzvraćene ljubavi.
Morat ću naučiti prihvatiti da ipak ne mogu sve........i čak i ako se ikada uspijem pomiriti s tim, ne znam kako ću se prestati bojati za njega.....

[sunce]

Kako to spriječiti????? Kako ih zaštititi od... SVEGA???? Kako ići kroz život, a da barem jedan dan ne pomislite na neki od najgorih scenarija koji vas mogu zadesiti?

hm.., sprijeciti-tesko, barem u fazi dok su skroz maleni, tada je stvarno potreban konstantan nadzor nad njima, jer koliko god se neko trudio apsolutno sve sto je potencialno opasno maknuti iz vidokruga i rukokruga bebe, to nije moguce.
Zastititi-opet tesko, isto tako i nemoguce, a zapravo neznam dali ih je uvijek i dobro zasticivati, jer kako ce oni onda usvojiti svoju obranu. Naravno opet izuzimam bebe, tu je mama ili tata potrebna 24h na dan.

Ja sam isla malo obrnutom logikom, cim je dijete pokazalo zainteresiranost za bilo sta, ja nisam sprijecavala, bez obzira sto to sigurno tada nije bilo za njegov uzrast, vec sam mu pokazala kako to napraviti i poticala ga da ponavlja i uci (npr. silazak s kreveta, penjalica u parku), jer sam si mislila cim je to jednom probao, probat ce opet, a ja tu sek.necu biti tu, i moze nastat problem, a ako zna, manja je vjerojatnost nesrece.

A sto se tice tvoje zadnje recenice, ja stvarno ne pomisljam na najgore scenarije, a pogotovo ne svakodnevno, jer da radim to - sad bi vec dugo bila u Vrapcu.

[ema emily]

ne smijem razmišljati o horor scenarijima...jer bi skrenula s uma.
Evo baš jučer je malena od susjeda pala iz hranilice (uzrast kao moj A.), udarac u glavu, onesvjestila se, pa probudila, pa na hitnu, snimanje glave , mirovanje ...
A nije da ju nisu čuvali. Bila je u onoj hranilici što se okači na rub od stola, malo se vrpoljila u njoj i očito nekako naglo trznula, jedna stranica tih ručki se odvojila od stola i...eto ti nedjeljnog ručka pretvorenog u najgori hororac

Ova priča da se dijete žvakom ugušilo To mi je stvarno sledilo krv u žilama

[Nincka]

Kako to spriječiti????? Kako ih zaštititi od... SVEGA?????

nikako.


na srecu, rijetko si zamisljam najgore scenarije.

[beammama]

Kako to spriječiti????? Kako ih zaštititi od... SVEGA?????

nikako.


na srecu, rijetko si zamisljam najgore scenarije.

Potpisujem i dodajem:
Zašto bi???? Kroz neke nedaće, nevolje i svašta nešto uče biti snalažljivi, odgovorni itd odrasli ljudi.
Ne treba ih zaštititi od svega, već samo od nekih stvari koje nisu za njihovu dob ili sigurnost.
U svim ostalim situacijama ih treba učiti, upućivati, tješiti, voljeti, biti im podrška i pomoć.

Kako ići kroz život, a da barem jedan dan ne pomislite na neki od najgorih scenarija koji vas mogu zadesiti?

Nikako, ali kad ti tako nešto padne na pamet, razmisli koliko je objektivna mogućnost da se to stvarno dogodi i što možeš napraviti da to spriječiš ili svedeš posljedice na minimum.
A, za situacije slične ovoj koju ti opisuješ: Otvoriti širom oči i upozoravati, upozoravati, upozoravati.

[Ciara]

u mojoj glavi su uvijek sncenariji, završit ću u Vrapču
mm kaže da ja mislim 5 minuta u naprijed kako ćemo i kuda

a glavne riječi su mi: pazi, stani, polako, nemoj, pala budeš

i onda mi padne s romobila drito na glavu ili se s biciklom zabije u zid kuće

[Snježa]

Ili se desi nešto srašno kao ovo
http://www.24sata.hr/news/clanak/mrtav-pijan-na-pjesackom-autom-ubio-djevojcicu-4-/54377/?context=naslovnica&web_page_id=main_page