iza oblaka
obecala sam reci ponesto o karakteristikama darovite djece koje sam primijetila ili nisam primijetila kod svog malog.
kad ja to sve skupa citam/slusam/gledam/razmisljam - i ako cu zaista biti iskrena sama pred sobom - onda, da se mene pita - ja bas nikad, ali nikad ne bih nigdje vodila svoje dijete na provjeru da li je darovito. naime, iz perspektive majke koja je prije tog malog imala jos jedno dijete, a koje je izuzetno zivo, prepuno energije, rodjeno za sport, dijete koje je iz mene na dnevnoj bazi uvijek isisalo svaki atom snage

- vjerujte mi da sam bila presretna kad sam dobila klinca koji se napokon
mirno igra

. kakva darovitost, nis to meni nije bilo na pameti.
naucio je citati s 3,5 godine? je da. super. ali, meni je to samo znacilo da imam mira.
slaze 100 puzzli s 4 godine? je slaze. ali, opet - super, imam mira.
tak da ja ne bih nabrajala kaj je on mogao ili nije mogao u kojoj dobi jer sam ja to takitak promatrala iz kuta majke koja je sokirana da eto postoji dijete koje se moze skoncentrirano igrati i zabavljati SAMO (ej, SAMO!!! - da mi je netko pricao da postoje takva djeca ne bih mu vjerovala).
ponovit cu samo da je njegova najveca posebnost u tome da je jako dobro dijete (naravno, po nekakvim mojim kriterijima). a mislim da je to ponajvise posljedica toga sto smo super "nasli".
i ne, ne mogu pricati o tome da je nesto posebno tvrdoglavio ili svojeglavio (mislim, je, ali,kao i sva ostala djeca njegove dobi ili njegov brat kad je bio star kao on). naime, kod nas se uvijek sve desavalo na nacin da sam nekako uvijek znala prepoznati njegove signale, odgovoriti na vrijeme na njegove potrebe i onda je to rezultiralo puno manjim stresovima nego kad imas dijete s kojim se "trazis" - kao sto sam trazila i dan-danas se trazim sa starijim djetetom. ..
eto, tako nekako bih opisala mog malisana... s manjim sam se puno manje mucila, no, stariji me sin

puno vise izgradio, naucio, izmucio, ali mi i vratio.
kod manjeg je sve to nekako bilo bezbolnije...
a kod starijeg intenzivnije...
dvoje djece, ista mama i dvije totalno razlicite price.
a te dvije price jedan bez drugog ne mogu. i to mi je najvaznije

evo, najbolje mi je kako ovaj stariji konta da manji brze i lakse kopca i da ima super memoriju. i onda ga uvijek koristi kao provjeru. ma, mogu ja stoput starijem za nesto reci da je tako, no, tako je tek kad to manji potvrdi

(napominjem da mi klincima nis ne pricamo o darovitosti, objasnili smo im da manji klinac ide u igraonicu u vrticu i to je njima dovoljno, ali, zgodno je promatrati kako stariji ipak kuzi da ovaj mali brzo kopca i kako ga uvijek trazi da mu bas on potvrdi nesto, a ne tata ili ja

).
i jos nekaj. stalno se zapravo pokusavam distancirati od ukalupljivanja u karakteristike darovitog djeteta. jer, ruku na srce, kad ja to citam, meni to izgleda ko ono kad guglas o nekoj bolesti pa sve sto procitas -imas bas te simptome, prepoznajes to kod sebe, bas te to boli, etc, etc...
e, bas tako. vecinu toga kaj pise u tim tablicama - prepoznajem kod svog klinca.
ali, prepoznajem i kod starijeg

. a on nije prolazio nikakvu provjeru darovitosti.
i onda sam na sto cuda. pa to na kraju sve pustim i ne zamaram se... jer me ta prica opterecuje. od kad smo dobili to misljenje stalno se propitkujem jel sve dobro radim, jel malom pruzam prave poticaje, jel ovo je primjereno njemu ili nije. ajde, bizi, jednostavnije mi je bilo dok taj papir nisam imala
