kad dijete upisati u skolu?

[Mala Bornica]

Mala Bornica,pa mislim da se svi možemo složiti,da je djetinjstvo najljepše i najbezbrižnije razdoblje,jer ne možemo reč da je isto kada dijete ide u vrtić ili je kući,kada mu je jedini zadatak da jede i da se igra;to je ona bezbrižnost,a od kada krene u školu kreću obveze,samo od toga da moraju sjediti u klupi po par sati,učenje,kada dođu kući pisanje domaćeg rada ...igranje se svede na vikende,jer preko tjedna ne uspiju.

moje misljenje je da bezbrizno djetinjstvo ne zavrsava polaskom u sklolu. tako je barem kod nas.

ali me zanima zašto imate ( i nerijetko prenosite na dijete) takvo negativno mišljenje o školi (kao da sva ljepota djetinjstva i bezbrižnost prestaje jer učiš 3+3)?

x

[eli]

igranje se svede na vikende,jer preko tjedna ne uspiju.

imam osjećaj da uopće nemaš djecu i da sa niti jednim školarcem nisi u dodiru.
njima je, posebno malima, sve igra. moja se igra dok rješava matematiku. jučer ju je "kontrolirao" plastični zmaj iz mcdonaldsa.
bili praznici ili škola+dvije dnevne aktivnosti, uvijek je u 21,30 ista priča - neeećuu se ići spremati za krevet, nisam se stigla poigraaatiii, buuu.

[Berta]

ma ja isto ne razumijem zasto se od skole radi takva trauma, te se neces igrati, te gotovo je djetinjstvo, te nije spreman... Kao da je sad jedno dijete u prvom razredu zaigrano, a preostalih 25 ujutro obavi higijenu, stavi kravatu, sjedne u klupe do 12 ili 15 sati gdje mirno sjedi, pise zadatke, a popodne kad dođe doma pise doktorsku disertaciju jer su se odrekli igranja. Ne razumijem stvarno, kako ste se veselile kad vam je dijete prohodalo, kad je pocelo govoriti, kad je naucilo skociti na obje noge istovremeno ili izreklo slovo r? Zasto je sad ovaj korak u napretku odjednom toliko strasan nekim mamama? Jer to je ono kako ja vidim polazak u skolu, nesto novo, uzbudljivo i drugacije za dozivjeti
i da, imam vec skolarca, i da i on se vratio u prvom razredu krvavog nosa kuci, ne zivim u ruzicastom oblaku, ali opet mislim da nema mjesta tolikom strahu. Pri tome ne govorim o djeci koja doista trebaju odgodu, ali doista.

[enđi]

igranje se svede na vikende,jer preko tjedna ne uspiju.

imam osjećaj da uopće nemaš djecu i da sa niti jednim školarcem nisi u dodiru.
njima je, posebno malima, sve igra. moja se igra dok rješava matematiku. jučer ju je "kontrolirao" plastični zmaj iz mcdonaldsa.
bili praznici ili škola+dvije dnevne aktivnosti, uvijek je u 21,30 ista priča - neeećuu se ići spremati za krevet, nisam se stigla poigraaatiii, buuu.

eli,imam djecu,da pažljivije čitaš primjetila bi da imam dvoje djece,od koje je jedan školarac,tako da tvoj komentar je jako neumjesan ,a mogu reč i krajnje bezobrazan,jer ja sam iznijela svoj komentar i naglasila da je to moje mišljenje i koje se ne mora podudarat s tvojim mišljenjem ,očito "prepametne" mame .

[eli]

stavila sam smajlić koji namiguje, a kako nisi nova na netu trebala bi znati što to znači.

[eli]

a sad jedna ozbiljna stvar - djeca nisu pomidori da sazrijevaju od sunca i pukog prolaska vremena. dijete sazrijeva prolazeći kroz razna iskustva. ostaviti dijete u sredini čije stimulanse je upijao godinama ne ide mu u korist, trebaju mu novi uvjeti, nove situacije, novi izazovi.

[† Volvo]

A šta ako ti je pomidor bio u sjeni nekog drva a nije se sam mogao presaditi ? Moj je pomidor bio eto takav, a premalešan da ga ranije rasadim posvud pa da si hvata sunce, pa je dorastao do toga da ga ubacim u dodatne izazove (pored vrtića koji je bio "izvrstan vrt" ali badave to mom pomidoru koji se sakrio iza lista i kasnije je od ostalih odlučio proviriti van...Neki su naprosto takvi, slažem se da je to dio naravi, ali baš to izlaganje raznim utjecajima ga je "otvaralo" ali nije se moglo silom ni požurivanjem, pa mu je baš dodatna godina (a rođen je u ožujku, dakle vrlo blizu granice) dovela do punog korištenja vrtićkih izazova. I sad je po socijalnim i društvenim parametrima baš onako skroz za školu
Uvjerena sam da je krenuo ranije da ne bi škola (učiteljica i stručne službe) imala problema s tim, ali on sam bi (a posljedično i ja ) jer bi ga perfekcionizam u kombinaciji sa strahom od novoga (koji se ipak smanjuje jer i vrijeme pridonosi sazrijevanju, i usuđivanje upuštanja u nešto) kočio više no što bi mu dopuštao nemetano učenje (ne samo gradiva nego i snalaženja u životu).
Je li zakasnio? Mislim da nije jer se ne radi o tome da prestaje igra sa početkom formalnog školovanja ali počinje razdoblje koje završava tamo negdje penzijom a kako stvari stoje, i on će, kao i roditelji mu, raditi do svoje negdje 80. godine ako poživi(mo)...

[enđi]

stavila sam smajlić koji namiguje, a kako nisi nova na netu trebala bi znati što to znači.

Bez obzira što mi smajlić namiguje ,izjava ti nije na mjestu,a to bi kao majka mogla znat,ali nema veze,ti imaš svoje mišljenje i njega se drži,ali daj priliku da oni drugi koji ne razmišljaju kao ti mogu svoje mišljenje iznijeti ,bez uvredljivih komentara.

[eli]

enđi, umjesto da mi dijeliš lekcije o tome kako pisati na forumu, ako misliš da vrijeđam pritisni na trokutić sa uskličnikom i prijavi me onima koje su zadužene za davanje packi, između ostalog.

[adea]

A šta ako ti je pomidor bio u sjeni nekog drva a nije se sam mogao presaditi ? Moj je pomidor bio eto takav, a premalešan da ga ranije rasadim posvud pa da si hvata sunce, pa je dorastao do toga da ga ubacim u dodatne izazove (pored vrtića koji je bio "izvrstan vrt" ali badave to mom pomidoru koji se sakrio iza lista i kasnije je od ostalih odlučio proviriti van...Neki su naprosto takvi, slažem se da je to dio naravi, ali baš to izlaganje raznim utjecajima ga je "otvaralo" ali nije se moglo silom ni požurivanjem, pa mu je baš dodatna godina (a rođen je u ožujku, dakle vrlo blizu granice) dovela do punog korištenja vrtićkih izazova. I sad je po socijalnim i društvenim parametrima baš onako skroz za školu
Uvjerena sam da je krenuo ranije da ne bi škola (učiteljica i stručne službe) imala problema s tim, ali on sam bi (a posljedično i ja ) jer bi ga perfekcionizam u kombinaciji sa strahom od novoga (koji se ipak smanjuje jer i vrijeme pridonosi sazrijevanju, i usuđivanje upuštanja u nešto) kočio više no što bi mu dopuštao nemetano učenje (ne samo gradiva nego i snalaženja u životu).
Je li zakasnio? Mislim da nije jer se ne radi o tome da prestaje igra sa početkom formalnog školovanja ali počinje razdoblje koje završava tamo negdje penzijom a kako stvari stoje, i on će, kao i roditelji mu, raditi do svoje negdje 80. godine ako poživi(mo)...

E bas ovako i ja mislim.

[Una]

smajlic koji namiguje je djabe ako ispred stoji izjava koja nije sala, sto se da zakljuciti iz ostatka posta

a i kako ce enđi stiskat usklicnik kad se ti ocito smijes tako ponasati

sto se tice izjave od volva, u pravu je, pa gdje je njeno dijete zakasnilo, vjerovatno nigdje

[eli]

uskličnik, uskličnik. ne znaš što će se desiti ako ne probaš.

[Una]

eli ne brini, hvala ti na ispravci, ali sam se slucajno zabunila, vec sam ispravila, mislim da se smije zabuniti, a i nije to tako strasan grijeh, pa da me odmah trcis ispraviti

ruznije mi se cini nekome tko ima djecu i to skolarca napisati da imas osjecaj da nema djecu i da nije sa ijednim skolarcem u kontaktu


ne treba se bost sa rogatim, kaze poslovica, pa zato mnogi sute, morati cu i ja nauciti tu lekciju

[eli]

[† Volvo]

Samo se vratih dopisati kako ne mislim da je odgoda najbolja za djecu, mislim da je bila najbolja za moje dijete. Konkretno baš njega, s njegovim osobinama.
Mislim da je nabolja verzija upis u redovnom roku (najmanje komplkacija) što opet ne znači da mislim kako nije dobro upisivati prije roka (opet se radi o tome da roditelji koji su to odlučili i zatražili najbolje poznaju svoje dijete i što je najbolje za njega)...A opet o svemu konačno odluči komisija koja uvažava i nalaze stručnjaka koje eventualno roditelji imaju, ali i argumentirano mišljenje roditelja....

[ZacKa]

Samo se vratih dopisati kako ne mislim da je odgoda najbolja za djecu, mislim da je bila najbolja za moje dijete. Konkretno baš njega, s njegovim osobinama.
Mislim da je nabolja verzija upis u redovnom roku (najmanje komplkacija) što opet ne znači da mislim kako nije dobro upisivati prije roka (opet se radi o tome da roditelji koji su to odlučili i zatražili najbolje poznaju svoje dijete i što je najbolje za njega)...A opet o svemu konačno odluči komisija koja uvažava i nalaze stručnjaka koje eventualno roditelji imaju, ali i argumentirano mišljenje roditelja....

x

[Una]

x

[Mala Bornica]

ma da, generaliziranje nama osjetljivim mamama smeta, a cesto se procitano krivo shvati, barem se meni to desava... da se moje rijeci drugacije dozive nego sto sam ih ja zamislila, a i ja pocesto nesto drugacije skopcam. ja koja sam dala dijete na zahtjev ranije u skolu, i mama koja je trazila odgodu, drugacije dozivljavamo mnoge napisane izjave.

suma sumarum, tema je vrlo individualna.

[eli]

što se tiče priprema za školu, jako je bitno da se roditelji oslobode negativnog stava prema školi ako ga imaju i nepovjerenja u djetetove sposobnosti. nisam ni ja savršena (vjerovali ili ne ) i jako sam se plašila kako će moja sva nonšalantna i neambiciozna uklopiti se u školski režim. onda sam upoznala druge prvašiće i shvatila da ih je 90% takvih, zaigranih i opuštenih, drukčijih nego što sam ja bila kad sam kretala u školu.

isto nije dobro odmah djetetu postaviti visoko letvicu, ne samo direktno, nego niti kroz razgovor ne mu dati do znanja da očekujemo sve petice, da bude među najboljima, upiše kvalitetnu gimnaziju i poslije nje faks poslije kojeg će mlatit pare, jer eto, znamo da imamo jako inteligentno dijete koje bi to moglo kad bi se potrudilo.

[adea]

E ni tu se Eli ne slazem s tobom.

Nisam sigurna da od djeteta ne treba ocekivati mnogo. Pitanje je kako postaviti svoja ocekivanja i kako se ponasati u slucaju neuspjeha, ali ja mislim da si cijelog zivota trebas "postaviti ljestvicu" jer je to jedini nacin da se usavrsavas i guras naprijed. Samo naravno, u skladu s dobi i interesima djeteta.

Cisto iz svog primjera. Nas je bilo tri i roditelji su uvijek imali visoko postavljenu ljestvicu. I svi tri smo je dosegli....(doduse, sad ju vec sami dizemo dalje, ali valjda smo takvi )

[skorpionka]

Jedno je postaviti letvicu tako da se treba malo pomučiti a drugo je postaviti previsoko u odnosu na nečije sposobnosti. U drugom slučaju veća je šansa da će to imati štetne posljedice, nego što će biti koristi od toga Puno je djece koju su roditelji previsokom letvicom upropastili i to ne nužno na području školovanja, nego samopouzdanja, percepcije sebe. itd...

[eli]

adea, mislim da bi isto postigli i mimo njihove ljestvice.
peglanje po detaljima tipa test bez greške stvara frustracije koje crpe energiju. skorpi je jednom napisala kako je školovanje trka na duge staze. jako dobra formulacija.

visoko treba postaviti ljestvicu pristojnosti, poštenja, uvažavanja ostalih, skromnosti...
ostalo prema djetetovim sposobnostima, bez rigidnosti i truditi se ne precijeniti mogućnosti vlastitog malog uratka.

[eli]

skorpi, pisale smo istovremeno.

[† Volvo]

I opet se slažem, i pitam dalje: što s djetetom koje samo sebi postavi letvicu visoko (časna pionirska nisam mu ja dizala letvicu ) pa se usporedi s drugima jer je u stanju se usporediti (perfekcionizam nije nužno loša ali ni za mir vlasniku iste najbolja osobina ) - mi konkretno radimo na "olabavljanju", baš suprotno od forsiranja...OK možda je dijete pokupilo model roditelja (koji mu i nesvjesno nameću, uprkos drugačijim namjerama), a možda naprosto ima to nešto u svom karakteru - zapravo je takav oduvijek, od šetnje u kolicima pamtim namrgođenu facicu koja mrko gleda svijet oko sebe i vjerojatno ga kritički promatra samo ne zna reć' a kako vrijeme prolazi, npr. šalu je skloniji doživjeti kao šalu a ne ruganje . Odgodu nisam tražila jer mislim da se ne bi bio u stanju nositi s gradivom (i briljirati, naravno ) nego jer mu je trebalo pomoći naći načina da se nosi s neuspjesima kojih će naravno biti, i postane otvoreniji i veseliji i manje u grču...Naša "zrelost" se suprotno očekivanju većine ne sastoji u potiskivanju živosti nego nasuprot, dozvoljavanju istoj da izviri

[adea]

Pod postaviti ljestvicu visoko ne smatram ocekivat da bude najbolji u svemu, vec ocekivati da apsolutno da svoj maksimum.

I da se ne zadovoljava s bilo cim, vec da sanja, da si postavlja ciljeve u zivotu i da njima tezi. I da shvati ono: NIje velik covjek koji uspije, nego onaj koji ne odustaje. Ali mu i pokazati sto se sve u zivotu moze postici.

Pod staviti ljestvicu visoko smatram prije svega pokusati od djeteta napraviti covjeka sigunog u sebe, koji se ne boji pokusati, truditi, ne odustajati. I biti mu uvijek podrska, nikad kazna. I pomoci mu uvijek i na svakom koraku biti za njega.

Uvijek se sjetim jedne situacije kojoj sam kao dijete bila prisutna. Dijete je debelo i nesretno, zafrkavaju ga u skoli i nema prijatelje. Trazi pomoc od mame (koja je isto debela) i njih dvije se zagrle i zajedno placu. I nista se ne rijesi, ali eto, zivot je takav, tezak.

Mene su ucili drugacije. Ako imas problem i tesko ti je, OK sjedni i placi. A nakon toga se ustani i trazi rjesenje.

[eli]

daješ li ti uvijek svoj apsolutni maksimum?
kad kuhaš ručak daš sve od sebe da imate od predjela do deserta, peglaš plahte da izgledaju kao da su izašle iz industrijske perilice, kad se glupiraš sa djetetom bacaš se po podu kao da ste vršnjaci makar te poslije cijeli dan boljela koljena?

i gdje je taj apsolutni maksimum i u kakvoj je ravnoteži vrijeme potrebno za njega sa užitkom učenja i radošću dokolice?

[adea]

Razlikovanje vaznih i nevaznih stvari u zivotu je isto vazna zivotna lekcija.

Nevazno je kakve su plahte, vazno da su ciste.

Vazno je kako napises maturu, o tome ti ovisi kako ce ti zivot ici dalje.

Radost dokolice je lijepa ako si sretna u zivotu. Ako radis posao koji ne volis ili nemas dovoljno novaca za pristojan zivot (a u tome skola i ambicije ipak imaju veze), dokolica je vrlo nategnut pojam.

[eli]

naravno da je matura jako važna, ali ne toliko da daš svoj apsolutni maksimum pa se pripremaš kao mali kinez 16 sati dnevno i nemaš vremena za dokolicu.

[† Volvo]

Japanac, mislim , pa se samoubije ako ne uspije

[eli]

japanci su malo popustili, sad su kinezi takvi. (bar sam tako čitala)
u japanu se sad zatvore u sobu i ne izlaze godinama i ne komuniciraju sa ukućanima već samo igraju igrice. živi leševi.