Meni je kod mobitela "materijlan" strana priče na zadnjem mjestu.
Svatko ima neke pretpostavke od kojih polazi u odlučivanju kod ovakivh situacija gdje ti se dijete želi povesti za većinom. Moja polazišta su sljedeća:
1. struka ozbiljno upozorava na moguće neželjene posljedice po zdravlje, s naglaskom na mlađe od 12 godina.
2. ja, osobno, ta upozorenja ne uzimam olako i držim važnom svoju odgovornost za ev. dugoročne posljedice toga da mu dam mobitel sa 6, 7, 9 godina
3. on dolazi u prvi razred i vidi da mjesec po mjesec, sve više djece dolazi s mobitelima u školu, i naravno da nas žica da i on dobije mobitel. MI tu ne popuštamo na prvu , zato što ne mislimo da je to beznačajan razlog za ratovanje s djetetom, nego ga pokušavamo i uspjevamo odgovoriti od te nakane.
4. kad bi se radilo o nečemu gdje ja vidim da potencijalan korist mobitela nadmašuje eventualne rizike, moguće bi popustila. Ovako, be zobzira na činjenicu da je lani, krajem prvog razreda išao doma sam prije kraja boravka, još uvijek ne vidim kako bi mobitel učinio taj njegov put od škole do doma i obrnuto, sigurnijim.

Ove godine nekad ide doma iza ručka, nekad iza pisanja zadaće. Ide nakon toga na aktivnosti, također samostalno na dvije, a ja i dalje ne vidim kako bi mobitel učinio njegov odlazak u školu i na aktivnosti, igranje u parku i vožnju biciklom, sigurnijim. Dapače, vidim dodatne rizike zbog fokusiranosti na mobitel, a ne na događaje oko sebe, plus još neke rizike vezane uz mobitel.
5. ne znam i ne vjerujem da je moguće ostvariti da on zaista pristane biti bez mobitela do cca 12 godina (niti ne mislim da ta granica treba biti jako kruta, ako ne ide drugačije). Nije mi to tolikobitno da bi ja sad razbijala glavu, ali sam trenutno zadovoljna činjenicom da smo ga odgovorili od mobitela sa 7 godina kad je većina u njegovom razredu počela dolaziti s mobitelom u školu. Isto ko što ću biti zadovoljna zbog svake daljnje odgode u kojoj će on uvažiti naše argumente i ne piliti s tim zahtjevom.