Postao/la swenova mama » 29 srp 2006, 19:19
osobno nisam alergicna kad me netko pita dojim li. Ali ako iza tog pitanja stoji namjera (a obicno stoji) da mi se odrzi lekcija o do
obiti dojenja ( i da po tisuciti put cujem ono sto sam ionako vec cula/procitala/znala) onda mi se zivac digne na milijardu. Nije to posljedica samog pitanja i te nakane, posljedica je to prilicno agresivne kampanje dojenja koja vlada proteklih godina i na taj nacin jos pogorsava osjecaj griznje savjesti i zaljenja nedojilje sto nema taj kontakt s djetetom. Cinjenica je da nas poslije poroda pucaju hormoni i da smo osjetljivije i da smo umorne od poroda i prvih tjedana koji su iznimno naporni, pa nam onda ne trebaju i ti "do
onamjerni" ljudi koji nam drze lekcije o onome sto vec znamo. Meni je, recimo, svekrva prije tri tjedna odrzala predavanje kako za dojenje treba biti uporan i pritom nije zaboravila spomenuti da je ona mm dojila godinu i pol. Sto uopce nije istina jer ga je sa sest mjeseci zlifrala svojoj mami i dolazila svakih mjesec dana, a ponovno ga uzela kad je imao oko dvije godine, pa onda ne znam kako ga je to dojial do godine i pol. Mozda na daljinu <
>Anyway, ja sam s ovim malim unaprijed govorila kako necu dojiti, cak sam se raspitivala oko
omergona za prestanak laktacije, razgovarala sam s ginekologom nakon poroda o tome i na kraju, vidjevsi misa, odlucila pokusati. U bolnici sam mislila da je stvar laktacije koja se jos nije uspostavila, da je tu problem, i uporno ga stavljala na prsa, odlucna da cu ovaj put uspjeti. Cak sam bila ponosna na sebe sto se mlijeko pojavilo, sto je mis imao puna usta mog mlijeka, ali.. Stvar je bila sasvim drukcija, laktacija se uspostavila, ona pocetna, ali on zbog frenuluma nije mogao prihvatiti
adavicu kako treba. U bolnici je pao skoro pol kg zbog toga, u pet dana, a nisu ga htjeli nahraniti. Pri odlasku, pedijatrica mi je rekla da dajem flasicu dok si on ne uspije navuci rijecima da necu valjda dijete drzati gladnim. Zanimljivo je da mi nitko nije spomenuo frenulum kao jedan od problema koje mis ima. Tek kad je patronazna dosla, a dosla je dva dana po izlasku iz bolnice pokazala mi je njegov frenulum i pitala me imam li problema s hranjenjem. U tom trenu nisam mislila da imam problem, on je visio na meni 24 sata i vukao kako je vec mogao, sto bi znacilo pol minute vuce deset spava, pa urla, stipa me i sve ostalo jer ne moze navuci. ja ga skinem s dojke, pritisnem, vidim mlijeko sprica, a on ne guta, nista... Tu sam pocela traziti po netu, naisla na tekst Roda, zvala pedijatra poznatog na Re
u, zvala svog, procitala u nekoj knjizi sve sto se dalo o tome procitati. Pa sam odlucila, sebe radi, da cu mu noc dati flasicu. Prvu flasicu jeo je dulje od sata, a rijec je bila o samo 70 ml. I dan danas jede oko 45 minuta, tj. malo vuce, pa se odmara, pa opet, sto je nesto sasvim drukcije od sw koji nikad nije htio vuci s dojke, ali je flasicu jeo za najdulje deset minuta. (sto sam povezivala s tim da je rodjen kao nedonosce i da su ga tih desetak dana u bolnici hranili na flasicu, kao sto i jesu). Pa sam ga stavljala svaki dan i kad je trebalo i kad nije trebalo na prsa, satima bi mi visio na meni, i onda kad bi stvarno bio crven od muke i urlao kao da mu nisam dala jesti od rodjenja, dobio bi prehipp. I tako danima. Sto je najgore, produkcija mlijeka se jednostavno smanjila, a i nakon sto bi ga maknula s prsa svojski bi prionula na izdajalicu. I onda se nadje sveki da mi objasni (pausalno, naravno, jer ona od svega toga nist nije vidjela) da nisam bila dovoljno uporna i da danasnje generacije (me included) jednostavno daju flasicu jer je to jednostavnije od dojenja (sto nema veze s vezom, al ajde). Eto, zato sam alergicna na to kad mi se netko o
ati tim pitanjem. Uvjetni mi refleks govori da iza tog pitanja slijedi prodika. Koju uopce vise ne zelim slusati. <
><
><
><i></i>
drzavni neprijatelj No.1