umjesto smjeska - plac u gluho doba noci

[swenova mama]

Pripremajući se za buduće majčinstvo, što imate u mašti? Dakako, sliku nasmiješene mame i prekrasne ružičaste, malene bebe. Sve je to još više začinjeno mnogim prekrasnim fotografijama iz raznih časopisa, mnogim lijepim natpisima i naslovima o majčinstvu koje je jedina vrijedna svrha života, i mnogim pričama iz života o djeci koja svakodnevno izmamljuju smijeh na majčinom licu. Naravno, znate da je majčinski instinkt nešto posve uobičajeno i normalno i da o njemu ne treba trošiti riječi. Napokon, žensko ste, sve vam je urođeno, tako su nam godinama, usudimo se reći čak stoljećima, usađivali u glave… Prepuni takvih priča, sretno i mirno dočekujete malenu bebu koja će biti samo vaša. <
><
>I onda …<
><
>A onda.. onda nastaje raspad sistema. Naime, još u rodilištu, pogled je na ružičasto djetešce zamagljen z
ajanjem svojih preostalih snaga. Dok se ono glasa svojim prvim plačem, objavljujući svima svoj dolazak, vi ležite na stolu, izmučeni porodom, i možda ne baš toliko zadivljeni svojim djetetom. Nije isključeno da se, kao i mnoge druge, osjećate kao bespotrebna, odbačena ljuštura. I dok posljednji trudovi, priznajemo, kudikamo manje bolni, tjeraju posteljicu van, vi ste mnogo manje očarani cijelim doživljajem od onoga što ste čitali, što su vam pričali, što ste zamišljali. Pa što se to događa, razmišljate, jesam li normalna? <
>Ovakav osjećaj nastavlja se za vrijeme boravka u rodilištu. Mlijeko vam navire, jedva se krećete, ne možete sjediti zbog epiziotomije, naslage na trbuhu još su itekako vidljive, počele su lohije, vama već kronično nedostaje sna. Prvi pokušaji dojenja nisu baš najslavniji, trebate pomoć, moguće i da vam se upale prsa. Malo ružičasto djetešce, ukoliko ste u rooming inu, već pokazuje da nema namjeru samo spavati, a ponajmanje ima tu namjeru kad se i vama spava. Hm, nije baš uviđavno, mislite. Priroda se po
inula da izlučivanjem hormona oksitocina nemate samo mlijeko, već i osjećaj odgovornosti da se za to maleno biće i
inete. No, nije lako. <
> <i></i>

[swenova mama]

STVARNOST<
><
>Iz rodilišta izlazite treći dan ili sedmi (ukoliko je porod bio carskim rezom), i priča se kod kuće nastavlja. Ukoliko ste imali sreće, u bolnici su vam pokazali kako treba previti dijete, s nešto manje sreće, morat ćete pričekati patronažnu sestru. No, do
o i to ste svladali. Onda dolazi prva noć. Usred noći, budite se kao opareni- taj je ton dječjeg plača nemoguće zanemariti, još koju minutu i čuli bi ga i u susjednoj zemlji. U gluho doba noći, pripravni ste
inuti za bebu, s puno je ljubavi dižete iz krevetića i privijate na prsa. I dok cijeli grad spava, vi hranite dijete. Uz malo sreće, ovo će biti jedino buđenje, no, niste usamljeni, ukoliko je takvih buđenja mnogo. Sljedeći dan, u cik zore, vrijeme je za još jedno hranjenje, pa potom presvlačenje, pa za par sati hranjenje, pa opet pelene, pa hranjenje, mlijeko ima neugodnu naviku da samo krene, pa opet pelene, pa onda, po mogućnosti, još kao neiskusna majka, kod presvlake stalno nešto zaboravljate, recimo tetra pelenu ili zakopčati bodić, pa opet sve ispočetka. Tako prolaze dani. I noći. Uz peh, velika je vjerojatnost da baš vaše dijete ima kolike, pa i to frustrira jer mu ne možete bog zna kako pomoći, pa onda, uz cijeli dnevno- noćni ritam, evo i bonusa od nekoliko sati plakanja na dan. Teško je. Ali to vam nikad nitko nije rekao, dok u kućnom ogrtaču ili trenirci, blijedi i s podočnjacima, masne kose hodate po stanu. I polako vam sine, fotografije nasmiješene, naspavane mame uz prekrasno i debeljuškasto, mirno dojenče, reklamni su trik. U stvarnosti, ovo je rijetkost. <
><
>BABY BLUES<
><
>Koliko vam odavde do depresije treba? Malo. Ukoliko ne želite prihvatiti da su takve slike i priče, u stvari, malen dio realiteta prvih nekoliko mjeseci, velika je vjerojatnost da si sami utuvite u glavu da ste nesposobni, promašeni kao žena i majka, i da zaista skliznete u pravi baby blues, pa možda i pravu depresiju. <
>Niste jedini. Mnogo je žena, pogotovo prvorotki koje, ali nikada, baš nikada ne znaju u što idu, koje se ulove u ovu zamku razlika između stvarnosti i zabluda. <
>Studije sa Zapada govore o više od 50% žena koje se, nakon poroda, suočavaju s pojavom nazvanom baby blues. Ona se opisuje kao osjećaj bezvoljnosti, straha pomiješanog s euforijom, i javlja se u prvih nekoliko dana nakon poroda. Simptomi su različiti. Žene govore o osjećaju sreće, i zaista su sretne, ali ne mogu prestati plakati po cijeli dan. Jedan dio žena prolazi kroz tjeskobu, pa čak ima i prave panične napadaje. Jedan se dio ne može primorati na ustanak iz kreveta i
igu o bebici. Simptomi mogu biti povezani s početkom dojenja, obično drugoga dana po porodu i češći su nakon prvoga poroda. U isto vrijeme novorođena djeca prestaju s fazom spavanja, često plaču i za majku to je uzrok panike jer sama ne zna što je uzrok plaču, i nije dovoljno iskusna da raspoznaje razliku između glasanja i prave djetetove potrebe. Osim toga, preuzimanje posve nove odgovornosti, ma kako željena bila, može biti povod. Osjećaj usamljenosti, pojačan ukoliko izostane partnerova ili rodbinska potpora, uz strahovanje pred novom, nepoznatom budućnošću roditelja, također nije od pomoći.<
> <i></i>

[swenova mama]

GDJE JE MAJČINSKI INSTINKT?<
><
>Majčinski instinkt ne postoji u onom smislu u kojemu su nas učili. Žena će ga razviti tijekom
ige za svoje dijete, ali ga nema usađenoga u sebi, najtočnije je mišljenje psihologa. Mnoge žene danas svjedoče o mukotrpnostima roditeljstva, o neprospavanim noćima tijekom izbijanja prvih zubiju, o beskrajnom nanašanju djeteta pri dojenačkim kolikama, o neizrecivu umoru odmah nakon poroda kroz nekoliko sljedećih mjeseci, o ozbiljnoj krizi identiteta koja se javlja jer se mnoge osjećaju kao ropkinje vlastite djece, a ponajmanje govore o majčinskome nagonu koji se, po nekima, treba javiti one sekunde kada prvi puta vidite svoje dijete. Tako sagledavajući negativnu stranu roditeljstva, teško je, priznajmo, progovoriti o bezuvjetnoj ljubavi koju nejasna definicija majčinskog instinkta u sebi nosi. S druge strane, mnoge će majke, pa i one koje vole isticati ružnu stranu medalje, posvjedočiti o bdijenjima kraj kolijevke tek da se uvjere u djetetovo disanje, obavijestiti će sve koji ju žele slušati o prvom zubiću kao da je to njihov vlastiti uspjeh, a i iz vlastitog iskustva govoriti o buđenju na svaki djetetov trzaj, iako su prije toga mogle i znale prespavati sve što se oko njih zbiva. Što se opet može povezati sa svjesnim osjećajem odgovornosti i racionalnom
igom za to preslatko, maleno stvorenje, bez imalo vjere u genetsko programiranje koda za majčinstvom. Gdje je tu ljubav, pitat ćete. Ljubav se razvija i njeguje tijekom
ige za dijete. <
><
>ŠTO UČINITI?<
><
>Što možete sami učiniti? Nemojte se zatvarati u sebe, misleći kako niste normalni jer vam se događa da s nostalgijom razmišljate o vremenima prije bebe. Važno je da razgovarate o svemu što vas muči, važno je da se izjadate kako je teško i kako ste neispavani. Možete pozvati prijateljicu ili mamu (zašto ne?) u pomoć, nitko neće misliti da ste nesposobni. Zamolite nekoga da pripazi na bebu dok se opuštate u kadi ili odete na kavu s prijateljicom kako biste vidjeli da je svijet kojega ste poznavali i dalje tu i da se ništa nije promijenilo, iako ste sada još i majka. Jedino na taj način, spoznat ćete da je s vama sve u redu, iako možda ne volite svoju bebu bezgranično, odnosno onoliko koliko mislite da se to od vas očekuje, iako vam njezin plač pokatkad ide na živce, iako ju pokatkad doživljavate kao smetnju i iako nemate izražen majčinski instinkt u onoj mjeri u kojoj su vas o njemu bombardirali iz svih ženskih časopisa. Tada ćete, možda, spoznati da je s vama sve u redu, da niste “promašeni” kao majka i žena i da nema razloga za potištenost. Vaša vas beba promatra znatiželjno, kao i vi nju, a ljubav, koja zasigurno postoji u početku, tek će vremenom provedenim zajedno narasti do neslućenih razmjera. Za početak, dovoljan je inicijalan osjećaj povezanosti, potreba da zaštitite to maleno stvorenje i odgovornost koja vas tjera da se
inete za dijete. Svakim danom vaša će ljubav rasti, a osjećaj koji ćete doživjeti kad vam se vaše dijete prvi put nasmiješi (oko 2. mjeseca života) neopisiv je.<
>I za kraj, sve žene koje su bile tamo gdje ste vi sad, znaju o čemu se radi. Malo je koja imala neodoljiv i neopisiv osjećaj bezgranične ljubavi, i sve su prolazile kroz teška razdoblja. Nespavanje je, tvrde, bilo jedno od najgorih, ali u konkurenciji su još dječji plač kojeg nisu razumijevale, osjećaj da su ropkinje pelena, štrajk dojenja. Ili nešto posve treće. Ali sve se slažu u jednome. Teško je to razdoblje, tih prvih nekoliko mjeseci, možda i najteže, no, to ih ne bi spriječilo da ga ponove još jednom, i još jednom i još jednom. <
> <i></i>

[swenova mama]

KADA SE ZABRINUTI?<
><
>Za
inuti se trebate ukoliko ne želite ustati iz kreveta iako vas beba treba. Ukoliko imate osjećaj da vam se svijet srušio, gubite apetit, nemate li volje razgovarati s bliskim osobama, puštate li bebu da vas plačem doziva jer joj, po vašem mišljenju, ionako ne možete pomoći. Pogotovo se trebate za
inuti imate li porive da sebi ili bebi nešto učinite. U ovom slučaju, nije riječ samo o baby bluesu, već može biti riječ o postporođajnoj depresiji, a možda i o nekom kompleksnijem poremećaju koji može nastati uslijed «divljanja» postporođajnih hormona. U ovim slučajevima, nužna je pomoć stručne osobe, tj. liječnika, i obavezno ju zatražite. <
><
>ZABLUDE I STVARNOST<
><
>Zabluda: čim dijete zaplače majka instinktivno zna što mu je<
>Istina: Majka, ali i bilo koja druga osoba koja se
ine za dijete, pokušava što
že shvatiti o čemu se radi, otklanjajući jedan po jedan problem (glad, mokre pelene, zubi). Što je dijete starije, majka je iskusnija i bolje ga poznaje, pa će taj proces i kraće trajati.<
><
>Zabluda: svaka majka savršeno razumije nemušt govor svoga djeteta.<
>Istina: ne razumije, ali metodom pokušaja i pogrešaka dolazi do toga što dijete želi. Isto pravilo vrijedi: što je dijete starije, i što više vremena provode zajednički, proces je kraći, jer se bolje poznaju.<
><
>Zabluda: majka će odmah prepoznati je li dijete bolesno<
>Istina: prepoznat će kao i svatko drugi, mjereći temperaturu djeteta, i uočavajući simptome bolesti. Nije rijetkost da majke uopće ne prepoznaju akutne upale uha kod dojenčadi, primjerice.<
><
>Zabluda: svaka majka odmah čim vidi svoje dijete osjeti ljubav prema njemu<
>Istina: mnoge žene osjećaju baby blues, a zadnja stvar tada na pameti im je bezgranična ljubav prema djetetu. Posve ste normalni ne osjećate li bezgraničnu ljubav prema svojoj bebi. Bez
ige, ona će doći, ali malo kasnije. <
><
>tekst preuzet iz casopisa "Dijete moje malo"<
> <i></i>

[kruska]

da sam ovaj komad teksta imala prvih tjedana, bilo bi mi lakse. A i mm jer je on snosil posljedice mojeg ponasanja...<
>A da ovo stavite i na trudnocu da si buduce mame procitaju? <
>Ana, 20.05.2003<i></i>

[MalaSirena]

Ja sam se još tijekom trudnoće pripremila na najgore - od uvjeta u rodilištu, bolova na porodu, nespavanja kad dođemo doma i kajaznam što sve ne... i na kraju ispalo tak super da ne mogu vjerovati... Tan, 03.09.2003.<
>4230 g, 53 cm<
><i></i>

[Ina66]

Mislim da je ovaj tekst upravo ono što su mame mislile kad su tražile topic tipa NORMALNO JE...<
><
>Hvala, swenki <i></i>

[Mihaela]

Odlican tekst.Ija sam isto mislila da sam pripremljena u trudnoci i zgutala sam tone i tone casopisa i na kraju je vise manje sve izgledalo kao sto ste opisale i ja bi se onda isto bolje osjecala da sam procitala ovo.Bilo bi do
o da se to prihakta i negdije na trudnocu bas kao sto je Ina rekla pod nazivom NORMALNO JE. <
> <i></i>

[Martina007]

SWMAMA , kratko, jasno i jezgrovito.<
><
> Lucija, 21.02.2002.<i></i>

[mamalotos]

Kao buduća mogu samo reći hvala na upozorenju. Valjda ću ja to izdržati. A kažite mi šta je vama koje ste kroz ovo pršlo najviše pomoglo. <i></i>

[zeljka35]

Ja sam se, slicno kao i Mala Sirena, pripremila kroz razna zenska prepricavanja i iskustva, na najgore. Od tretmana u bolnici, bolova, poroda, pa do nespavanja, bolesti... itd. Tako da me nista nije iznenadilo.<
>Ali rodila sam djecu vec u "zrelijoj dobi", a kad vidim u svojoj okolini 19-godisnjakinje frisko udate s trbuscicem... sumnjam da imaju predodzbu sto ih ceka. <
><
>Adrian & Darjan slike<i></i>

[iris]

da, Ina, to je ono o čemu sam pričala <
> Lena 21/10/02<
><
><
><
><i></i>

[kruna]

Nisam uopće imala predodžbu kako je sve to teško, nakon što je prošlo najgore (sam početak ) odlučila sam svim trudnicama pričati da nije sve bajno krasno i ne dolazi sve samo od sebe nego se mora učiti učiti ali i postaje sve bolje i bolje... swenovamama super da si to stavila i ovdje i na trudnoću <i></i>

[Maja D]

<
>Ja sam se isto prije poroda pripremila na sve i svasta ali sve nam nekako ide lagano (Ena je divna bebica) tako da sam se bez razloga
inula kako cu ja to, hocu li moci i sl. <
>Ena, 22.05.2003.<
><
><
><
><i></i>

[Tania]

Ima jedan super uvod u jednu super knjigu...koji kaže:<
><
>"Nisam mislila da će biti tako teško. Nekako sam mislila da će biti više slično kao kad nabaviš mačku"<
><
>Ova rečenica najbolje opisuje moje osjećaje na početku. Bila sam zaprepaštena time kako je sve zapravo naporno i teško, ponekad vrlo frustrirajuće. I porod a pogotovo oni tjedni iza. I jako me čudilo kako nitko o tome ne govori. Svi spominju samo lijepe strane, na TV samo prezentiraju ružičastu sliku svega. Majčinstvo je prekrasno. Dobiti dijete je najljepši poklon koji možeš dobiti od ovog svemira. <
>ALI...<
><
>Majčinstvo je najteži posao na svijetu...jer nemaš odmora, pauze za ručak, nemaš fajrunta, godišnjeg odmora pa ni bolovanja. Ako imaš temperaturu i ne možeš se podignuti s kauča...nema veze...moraš, jer dijete plače i ono traži svoje.<
>A što je najgore...noćna buđenja i činjenica da ne možeš odspavati 3 sata u komadu je ono što te dokrajči...i fizički i moralno.<
><
>Moj savjet (da sam ga barem sama poslušala): nemojte glumiti superžene, jer samim time što ste rodile vi to jeste. Nemojte se dokazivati nikome, pogotovo ne sebi. Prihvatite pomoć. Slobodno zatražite pomoć. Nije sramota reći ljudima da ih trebate. <
>Ja sam bila preponosna i morala sam svima dokazati da sve mogu sama. Čak sam i u ured odlazila da dokažem (KOME?) da mogu i to (kao da nemam dovoljno drugog posla). Dok nisam vidjela da baš i ne mogu. <
>I...kad mi je konačno sinulo nakon jednog podužeg razgovora s prijateljicom, pozvala sam svoju mamu, platila ženu da mi sprema stan, prihvatila da mi svekrva pegla košulje mužu i pričuva dijete na 2 sata. A ja sam otišla na večeru s prijateljicom. I vratila se preporođena i puna snage da se posvetim djetetu. <
><
>Možda sam se raspisala, ali mislim da ste shvatile pouku iz moje priče. Činjenica je da vas dijete treba, ali još je veća činjenica da vas treba odmorene i sretne. <
><
><
> Mark Filip, 07.05.03.<
><i></i>

[teutonija]

SWENOVA MAMA -svaka čast na trudu.<
>Istina je da večina ljudi koja nema djecu misli da je to super , idilično, mama tata i njihovo uvijek do
o i nasmješeno dijete.Pogotovo kad vas vide na par minuta dok je dijete super raspoloženo.<
>Ja sam se isto do
o pripremila i znala sam većinom što me čeka tako da mi nije bilo preteško ,no Klara je bila iznimno do
a beba kad smo došli iz rodilišta.Samo je cicala svaka 3 sata, a u međuvremenu spavala.Sad je naravno puno zahtjevnija ali lijepo spava noću pa sam ujutro odmorena .<
>To pišem zato da buduće mame znaju da iako se super pripreme i sve isplaniraju većinom ispadne potpuno drukčije.<
>Ima napornih trenutaka ,noći koje dugo traju,plakanja kojemu se ne zna uzrok,frustracija zbog rusvaja u stanu,nedostatka izlazaka... no oni prekrasni trenuci nevjerojatne bliskosti s djetetom,njegov prvi smješak, radost,veselje,ona dječja razdraganost kad ugleda vas,svoje drage medeke ,kad vidite da prepoznaje svoj dom i da je presretno doma, daju vam polet,krila da uletite u svaki novi dan i beskrajno uživate u svom djetetu,jer svaki trenutak je prolazan više nikad neće biti takav.Stoga mame uživajmo jer sa svakim novim danom gubimo dio prošlosti, ali se moramo radovati budućnosti i svim lijepim trenucima koje ona donosi.<
>Pusa svim bebicama i laku noć<
>mama i Klara <
>KLARA, 01.06.2003.<i></i>

[Blizanci]

Sa Linom mi je bilo baš kako piše u članku, ali onda sam imala 26 godina i nisam baš bila pripremljena na ono što me čekalo.<
>Sa Enom, 9 godina kasnije, sve je drugačije. To je bila ljubav na prvi pogled i svaki dan je sve jača i bezuvjetna. Istina, ima teških dana, znam puknuti, biti frustrirana, ali da MM želi, rodila bih još jedno (jedino bih taj put doktorima popila pamet u trudnoći i bila prestravljena od poroda, te inzistirala na carskom obzirom na Enin distoni). EzCode Parsing Error: <
>Lina 20.06 1994. i Ena 19.06.2003.<
><
> <
><i></i>

[sandram]

Ja sam se u trudnoći pripremala na ono što me čaka na sve moguće načine. Prijateljica je za mene rekla da sam najo
azovanija trudnica koju zna. Pripremila sam se na plač, prljave pelene, nosanje, nespavanje.... isplanirala sam dojenje i uvjerila samu sebe kako će moje dijete sisati najmanje do 7 mjeseci.... pripremila sam se na porođajnu bol, na dugotrajne trudove, na neugodu prilikom klistiranja.... Ali nisam pomišljala ni u snu da bih se trebala pripremiti na to da će mi dijete biti bolesno. Treći dan života skoro nam je umrla. Na to se nisam pripremila i bilo je vraški teško. Emocije su iz dana u dan bile toliko snažne da su me znale totalno shrvat. Nitko mi nikada nije pričao o tome koliko je emocionalno i gizički teško biti mama. OK, znala sam ja da ću roditi bebicu i da ću se morati
inuti za nju, da ću je voljeti cijelim svojim bićem.... ali kada to biće stigne tek tada vidimo koliko je to veliko čudo i koliko ovise o nama.Koliko nas jako i bezuvjetno trebaju. Zato smatram da je sve što je Tnja rekla točno tako. Moramo se posvetiti i sebi kako bismo bile što bolje mame jer dijete umorne, nezadovoljne, frudtrirane i nesretne mame će biti isto tako nesretno i nezadovoljno. <
>Anja 27.07.2003.<i></i>

[Darchi]

super clanak. meni je ostalo jos 6 tjedana i razmisljam o svemu sto me ceka i voljela bih biti spremna na sve te manje lijepe stvari... malo se ipak pribojavam jer sam navikla uvijek raditi sve najbolje sto mogu i uvijek se nekome dokazivati.<
><
>sada zivim u Americi i bilo je upitno hoce li mi mama moci dobiti vizu i doci, i da je nije dobila, uopce ne znam kako bi to sve izgledalo (iako je svekrva u blizini, ali znate da to nije kao s mamom). no na srecu ona dolazi i sad se vec osjecam puno sigurnije.<
>tania, lijepa pricica, bas mi je bilo drago procitati.<
>hvala svim mamama s iskustvom <i></i>

[† RLmama]

e da, trebalo bi tekst hitnuti na Trudnoću, odličan je.<
> Roko - 11.01.1996.<
>Lucija - 10.01.1997.<
>Josip - 10.02.2002.<
>Frane - 23.09.2003.<
><i></i>

[babalu]

Ovo je mrak.Ja sam sebe nasla u ovom tekstu sto posto.Najgore mi je bilo sto sam mislila za vrijeme depre da nisam sposobna biti mama jer nemrem pomoći svojoj bebi i to me ubijalo.Hvala Bogu proslo je.Treba samo puno pricati sa M ili bilo kim da to izađe van. MAMIN MIS 27.02.2002 <i></i>

[moj(a) djeca(k)]

Tekst je odlican, obavezno staviti na Trudnocu!!! I
ahim, 02.03.2003. Jeddah<
><
><
><i></i>

[potepuhica]

swenova mama, super da si stavila taj tekst. ja se nisam pripremala za ruzicastu sliku, ali sam nadobudno mislila da je sve stvar organizacije i da budem ja to do
o namjestila i uopce ne bude tesko. ali, bilo je itekako, a uglavnom smo bile same. posebno je psihicki bilo tesko u momentima kad smo se mm i ja cesto pocavkali i ja shvatila da je rozica prije svega moja odgovornost...odjednom se stanje izmedju mm i mene promjenilo, do tada se sve djelilo i zajedno radilo...a ovdje, on je mogao uvijek doci i otici, zivjeti manjevise isto ko i prije..a moj zivot se okrenuo totalno. mislim da je to bila velka kusnja za mm i mene. ocajne su mi bile situacije kad bi dolazili gosti, roza kenjkava, ja neuredjena, sva nikakva, mm i ja posvadjani, gosti nas slikaju...mozete to zamisliti? zvuci ko reklama, ali bas forum me cesto drzao na okupu. <
>Roza,12.05.2003.<
><i></i>

[kruska]

Quote:on je mogao uvijek doci i otici, zivjeti manjevise isto ko i prije..a moj zivot se okrenuo totalno<
>...i zato je mamama puuuuuuuno teze nego tatama i zato oni vec drugi dan nakon poroda planiraju
aceka ili seku i zato nas cesto ne kuze zato smo mi superzene... <
>Ana, 20.05.2003<i></i>

[ljubicica]

Bravo sm!<
><
>Ja sam dugo cekala svoju curicu pa sam bila preseretna kad sam je rodila, plakala sam od srece dok sam lezala na stolu i gledala je. Svoje ushicenje i veselje ne mogu s nicim opisati. Tu cijelu noc sam presjedila buljeci u nju sa smjeskom na licu.<
>Da dodam, porod je bio lak.<
>No ono sto slijedi.... Bilo je situacija kad sam je presvukla, nahranila i provjerila jos hrpu stvari, a ona je drecala, a ja sam htjela samo pet minuta mira. Prvi put sam osjetila neku vrstu bijesa, ali ipak - duboko sam udahnula i sve ispocetka.<
>Ima situcija kad stvarno nije lako, ali kad ti se prvi put nasmije, uhvati rucicom, pogleda u oci to je takva nagrada za sve neprospavane noci. MM me nekad pita jel ti tesko, a ja kazem - ah, navikla sam. I jesam. Prosla su ona prva tri luda mjeseca, sad je puno lakse. <
>A tate su najcesce svjesni samo dijelova... Tako to valjda mora biti. <
>Ema 07.05.2003.<
><i></i>

[senka]

Prikljucila sam se forumu prvenstveno iz razloga da vidim da li i druge majke osjecaju to sto i ja, i ovaj tekst mi je bio pun pogodak, bas sam to trazila da mi netko kaze da je to sve normalno i u redu, sada sam se isplakala i puno mi je lakse, hvala na tekstu<
>Pusa svim umornim mamama i onima koje su to prosle, naravno i bebicama, moja je napokon zaspala<
> <i></i>

[RitaZG]

Stara,tebe jos i hormoni peru zato se ne
ini. Sve ce to doci na svoje. Nitko nije spreman na to sta ga ceka a za nase MM imam lijek. Ljepo prek vikenda odite van, napravite nesto za sebe i ostavite tati bocu mlijeka(izdojite se) i nek se koprca. Nakon sat vremena bit ce vam zahvalan sto moze ici na posao svaki dan <
><
><
><i></i>

[mamashnita od noje]

tekst je sve ono što sam očekivala, ali hvala ti bože što to nisam i doživjela. <
>sretnica.<
>pusa svim mamama! <i></i>

[dodoli]

Mislim da je porod i
iga oko male struce kruha sigurno naporno i jedinstveno iskustvo.Ja boravak u rodilistu opcenito smatram jedinstvenim, jer to sto tamo vidis i cujes i u kojoj si tamo situaciji je neponovljivo.Ja sam se prvi put non-stop nesto kao izdajala jer je mala imala zuticu pa mi nisu dali dojit i bilo mi je fascinanatno kako me uopce nije bilo sram onako polugola sa sisom u ruci po cijeli dan-ma sto sram, da mi je neko rekao:"Trci oko bolnice gola!" ja bi rekla-ma moze(inace nisam nudist i ne volim se nesto skidat u javnosti).<
>Moja sreca u svoj toj pustolovini je sto sam i prije svog prvog djeteta imala poprilicno iskustva s bebama (2 dosta mlada
ata, dvije bebe koje sam cuvala u UK) i to mi je bilo od neprocjenjive vaznosti.Zato bih savjetovala svim prvorotkinjama-citajte, raspitujte se,presvucite rodicinu bebu,jer sve vas to ceka i nitko to nece (i ne treba) obaviti nego vi i tata ako je srece. <
>Ja sam po rodilistu presvlacila drugim mamama bebe jer nisu znale kako, a sestre bas i nece doc za svaku glupost, a i ako dodju onda vas posprdno gledaju-kao vidi ove,ne zna presvuc bebu. Nastavit cu drugi put, L se krivi, hoce papat.BOk <i></i>

[bebi23]

<
><
> Bravo Swenova mama,tako lepo i iskreno si napisala sve sto svaka mama prolazi i osjeca.Kamo sreca da sam u ovaj forum bila pre 13 godina kad sam rodila prvo djete i bila na rubu pakla.Drugi porodjaj sam mnogo lakse pre
odila ,i ako iskreno reci osecaji su savim isti i ja polako izlazim is tog depresivnog stanja isvakim danom vise i jos vise volim svog malisana.<
><
>Kad smo kod ovog emocionalnog mosta izmedju majke i novorodjendjata predlazem da tvoje pismo osim u forumu Trudnoca(obavezno) prebacite i u forum Usvajanje.<
> I jos jednom hvala sim mamama ne forumu i onima koji su pokrenli ovaj forum,zajedno sa vama majcinstvo je mnogo ljepse i manje bolno,a kazu to sto ne boli nije ni zivo. <
>http://i56.photobucket.com/albums/g199/bebi23/HPIM0139.jpg<i></i>